Povijest zaštite prirode u Republici Hrvatskoj

Priroda se mijenjala tijekom duge geološke povijesti, neovisno o čovjeku. Razvoj ljudskog društva, međutim, u vrlo kratkom vremenu počeo je značajno mijenjati lice zemlje. Gradnjom cesta, željezničkih pruga, regulacijom rijeka, širenjem gradova i poljoprivrednog zemljišta, započeo je snažan negativan utjecaj na prirodu. Prve značajne devastacije prirode izazvale su kod ljudi otpor i sve organiziranije djelovanje protiv posljedica takvih radnji.

Prve pojave ideje zaštite prirode u Hrvatskoj javljaju se krajem 19. stoljeća, kada eminentni hrvatski prirodoslovci objavljuju svoje ideje i zapažanja, vezana za zaštitu prirode, u tadašnjim stručnim časopisima “Priroda”, “Šumarski list”, “Hrvatski planinar” i dr. Svojim člancima i stručnim radovima isticali su se V. Vouk, I. Pevalek, M. Hirtz, I. Horvat, E. Rössler, ali uz njih i mnogi drugi.

Ubrzo se počelo s prvim pokušajima implementacije zaštite prirode u zakonodavstvo. Tako je u našem najstarijem Zakonu o lovu iz 1893. prvi put precizno normirana zaštita ptica pjevica. Ideje zaštite prirode naziru se i u Zakonu o zaštiti pećina iz 1900., a nakon toga i u mnogim drugim zakonima iz tog vremena.

Već vrlo rano zaljubljenici u prirodu počinju se organizirati u društva koja brinu o zaštiti i očuvanju prirodnih vrijednosti. Tako se 1893. osniva Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i okolice. Premda prema današnjim standardima i poimanju zaštite prirode naziv ovog društva ne bi bio prihvatljiv, oni su djelovali zaštitarski i već 1925. godine podnijeli Ministarstvu šuma i rudnika “Zakonsku osnovu o zaštiti Plitvičkih jezera”.

Članovi Hrvatskog prirodoslovnog društva i Hrvatskog planinarskog društva radili su na provedbi zaštite za mnoga područja od posebne prirodne vrijednosti. Njihova aktivnost i razumijevane nadležnih šumarskih organa, dovelo je do proglašenja nacionalnih parkova Plitvička jezera, Bijele stijene u Velikoj Kapeli, Štirovača i Paklenica, temeljem odredbe Financijskog zakona od 1928/29. Budući da je odredba članka Financijskog zakona o nacionalnim parkovima vrijedila samo do 1929. godine, i nije produljena, proglašeni parkovi pravno su postojali samo jednu godinu.

U prvoj polovici 20. stoljeća u mnoge zakone unesene su odredbe vezane za zaštitu prirode. Ipak, djelatnost zaštite prirode temeljila se u to vrijeme na entuzijazmu pojedinaca i društava. Kako se sve više iskazivala potreba za institucionaliziranjem djelatnosti zaštite prirode, godine 1945. donesen je Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Demokratske Federativne Jugoslavije. Temeljem navedenog Zakona, osnovan je 25.01.1946. u Zagrebu Zemaljski zavod za zaštitu prirodnih rijetkosti Narodne Republike Hrvatske. Zemaljski zavod je za vrijeme svog četverogodišnjeg rada stavio pod zaštitu države kao “prirodne rijetkosti” mnoge naše prirodne vrijednosti (Plitvička jezera, Paklenicu, Mljet, Krku, šumu Dundo, Lokrum, Hušnjakovo, Rupnicu kraj Voćina itd.).

Početkom 1950. godine zaštita prirode spojena je sa službom zaštite spomenika kulture (Konzervatorski zavod NRH), te je tada djelovala kao Odjel za zaštitu prirodnih rijetkosti. Odjel za zaštitu prirodnih rijetkosti razvio je u tijeku jedanaestogodišnjeg postojanja (uz prekid 1955. g.) svestran i sistematski rad na zaštiti prirode.

Zakon o zaštiti prirode iz 1960. omogućuje osamostaljenje službe zaštite prirode, koja od 01.01.1960. djeluje kao Zavod za zaštitu prirode. Zakoni o zaštiti prirode iz 1976. i 1994. ozakonili su značajniju ulogu javnih ustanova nacionalnih parkova i parkova prirode i time povećali učinkovitost zaštite u parkovima. Istovremeno u Zavodu se pojačava upravno-zaštitni i evidenciono-registarski rad.

U zadnja dva desetljeća služba zaštite prirode često je mijenjala poziciju u institucijama vlasti. Od 1990. do 1994. godine bila je u Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. Od 1995. u Državnoj upravi za zaštitu kulturne i prirodne baštine, zatim od 1997. u Ministarstvu kulture. Još iste godine služba je ušla u sastav Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša, da bi od 2000. godine bila dio Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja. Od 2004. godine Uprava za zaštitu prirode sastavni je dio Ministarstva kulture. Stupanjem na snagu Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave (NN 150/11 i 22/12), kojeg je Hrvatski sabor donio na sjednici održanoj 22. prosinca 2011. godine, poslove zaštite prirode preuzima Ministarstvo zaštite okoliša i prirode.

Odlukom Vlade Republike Hrvatske 2003. godine osnovan je Državni zavod za zaštitu prirode kao središnja stručna ustanova za zaštitu prirode.