Što je ledeno doba? Jesmo li još uvijek u ledenom dobu i kako se to može objasniti, ako svjedočimo porastu globalnih temperatura? Koje su životinje šetale zaleđenom Zemljom i da li je tada bilo ljudi? Donosimo vam odgovore na ta pitanja u tekstu ispod.
Što je ledeno doba?
Ledeno doba nastaje kada niske temperature na Zemlji traju dovoljno dugo vremena – i pritom mislimo na milijune do desetke milijuna godina – što dovodi do stvaranja ledenih ploča i ledenjaka koji prekrivaju velika područja Zemljine površine.
Znanstvenici već neko vrijeme znaju da Zemlja prolazi kroz cikluse klimatskih promjena. Zbog promjena u Zemljinoj orbiti, geoloških čimbenika i/ili promjena u Sunčevom zračenju, Zemlja povremeno doživljava značajna smanjenja površinske i atmosferske temperature. To rezultira dugotrajnim razdobljima glacijacije – što se u razgovoru često jednostavno naziva “ledeno doba”.
Ova razdoblja karakteriziraju rast i širenje ledenih ploča po Zemljinoj površini, što se događa svakih nekoliko milijuna godina. Znamo da je Zemlja imala najmanje pet velikih ledenih doba. Prvo ledeno doba se dogodilo prije oko 2 milijarde godina i trajalo je oko 300 milijuna godina. Najnovije ledeno doba je započelo prije oko 2,6 milijuna godina, i zapravo smo tehnički još uvijek u njemu.
Ali zašto onda Zemlja sada nije prekrivena ledom? To je zato što se nalazimo u interglacijalnom ili međuledenom razdoblju, koje karakterizira povlačenje ledenjaka. Za ledeno doba tipično je i da će temperature varirati između hladnijih i toplijih razina. Ledene ploče i ledenjaci tope se tijekom toplijih faza, koje se nazivaju interglacijali, a šire se tijekom hladnijih faza, koje se nazivaju glacijali.
Upravo sada se nalazimo u toplom interglacijalnom razdoblju, koje je počelo prije otprilike 11.000 godina.
Kako ledeno doba mijenja Zemlju
Ledeno doba uzrokuje ogromne promjene na površini Zemlje. Ledenjaci preoblikuju krajolik podižući kamenje i tlo i erodirajući brda tijekom svog nezaustavljivog kretanja, a njihova golema težina pritišće Zemljinu koru.
U međuvremenu, dramatičan pad razine mora omogućuje rijekama da izrezuju dublje doline i stvaraju golema kopnena jezera, s prethodno potopljenim kopnenim mostovima koji se pojavljuju između kontinenata. Nakon povlačenja tijekom toplijih razdoblja, ledenjaci za sobom ostavljaju raštrkane grebene sedimenta i pune bazene otopljenom vodom stvarajući nova jezera.
Na vrhuncu nedavne glacijacije, led je narastao na više od 3500 metara debljine dok su se ploče širile po Kanadi, Skandinaviji, Rusiji i Južnoj Americi. Razine mora pale su za više od 120 metara, dok su globalne temperature u prosjeku pale za 12 stupnjeva Celzija. U Sjevernoj Americi, područje država na obali Meksičkog zaljeva bilo je prošarano borovim šumama i prerijskim travama koje se danas povezuju sa sjevernim državama i Kanadom.
Posljednji glacijalni period
Kada ljudi spominju “ledeno doba”, obično misle na posljednje glacijalno razdoblje, koje je započelo prije otprilike 115.000 godina i završilo prije otprilike 11.000 godina s početkom trenutnog međuledenog razdoblja.
Tijekom tog vremena planet je bio puno hladniji nego što je sada. Na svom vrhuncu, kada su ledene ploče pokrivale većinu Sjeverne Amerike, prosječna globalna temperatura bila je 8 stupnjeva Celzija. To je 6 stupnjeva hladnije od današnjeg globalnog godišnjeg prosjeka.
Ta razlika možda ne zvuči kao velika, ali rezultirala je time da je većina Sjeverne Amerike i Euroazije bila prekrivena ledenim pokrivačima. Zemlja je također bila mnogo suša, a razina mora je bila mnogo niža, budući da je većina vode na Zemlji bila zarobljena u ledenim pločama. Stepe ili suhe travnate ravnice bile su uobičajene. Kao i savane ili toplije travnate ravnice i pustinje.
Mnoge su životinje živjele u ledenom dobu – osobito megafauna
Unatoč nižim temperaturama, divlje životinje su napredovale u ledeno doba. Životinje koje i danas vidimo, poput rovki, miševa i leminga, preživjele su unatoč promjenjivom krajoliku.
Megafauna je suvereno vladala tijekom ledenog doba. Ne znamo sa sigurnošću zašto su pretpovijesne životinje bile tako velike. Jedna teorija kaže da su veće životinje manje bile lovljene. Druga teorija, koja slijedi sporno načelo poznato kao Bergmannovo pravilo, sugerira da se veće životinje češće nalaze u hladnijim klimama i na višim geografskim širinama.
Bez obzira na uzrok, neke prilično velike životinje šetale su tim hladnim krajevima. Vunasti mamuti bili su visoki preko 3 metra u ramenima. Najveće sabljozube mačke, koje se obično (iako netočno) nazivaju sabljozubim tigrovima, dosezale su gotovo 450 kilograma – više nego dvostruko više od modernih tigrova. Dabrovi veličine medvjeda lutali su Sjevernom Amerikom, a 3,5 metra visoki divovski ljenjivci kretali su se po Južnoj Americi. Bio je tu i irski los, jedna od najvećih vrsta jelena ikada zabilježenih. Bili su visoki 2 metra u ramenima i imali su rogove koji su se protezali do 3,5 metra – to je dvostruko više od losovih rogova.
Još uvijek je misterij zašto je megafauna izumrla
Velik dio legendarne megafaune karakteristične za ledeno doba izumro je nakon završetka glacijalnog razdoblja ledenog doba. Postoji više teorija o tome zašto. Jedna sugerira da je završilo posljednje glacijalno razdoblje i kada se klima promijenila, to je uzrokovalo promjenu vegetacije o kojoj su ovisile određene životinje. To je bila loša vijest za velike biljojede – i loša vijest za velike zvijeri koje su ovisile o njima.
Druga teorija sugerira da je uzrok bilo snažno zahlađenje. Jedna malo vjerojatna ideja tvrdi da su meteoriti ili kometi udarili u Zemlju, promijenili klimu i uništili razne vrste. I naravno, postoji popularna teorija koja kaže da je posebno moćna vrsta lovaca odgovorna za ova masovna izumiranja – ljudi.
Razlozi nestanka ovih divova spadaju među misterije ledenog doba koje tek treba u potpunosti objasniti. Znanstvenici nastavljaju proučavati dokaze o ovim važnim razdobljima kako bi stekli bolji uvid u povijest Zemlje i kako bi pomogli u određivanju budućih klimatskih događaja.
Ljudi u ledenom dobu
Ljudi su napredovali tijekom ledenog doba. Moderni Homo sapiens evoluirao je prije otprilike 300.000 godina. Neke su populacije ostale u Africi i nisu iskusile pune učinke hladnoće. Tijekom posljednje glacijacije, Homo sapiens je počeo napuštati Afriku i širiti se po cijelom svijetu.
I nisu bili sami. Ledeno doba je u svojem početku obgrlilo i druge vrste hominina – skupina koja uključuje naše neposredne pretke i naše najbliže rođake – diljem Euroazije, poput neandertalaca u Europi i tajanstvenih Denisovaca u Aziji. Čini se da su obje ove skupine izumrle prije kraja glacijalnog razdoblja.
Postoji mnogo ideja o tome kako je naša vrsta preživjela ledeno doba kada naši rođaci hominini nisu. Neki misle da to ima veze s tim koliko smo prilagodljivi i kako smo koristili svoje društvene i komunikacijske vještine i alate, poput koštane igle za šivanje tople odjeće. I čini se da se ljudi nisu ledeno doba iskoristili za podizanje naselja, što nekako i ima smisla. Umjesto toga, preselili su se u nova područja, koristeći kopnene mostove.
Dugo se vremena smatralo da su ljudi ušli u Sjevernu Ameriku tek nakon što su se ledene ploče počele topiti. Ali fosilizirani otisci stopala pronađeni u Nacionalnom parku White Sands u Novom Meksiku pokazuju da su ljudi bili u Sjevernoj Americi prije najmanje 23.000 godina – blizu vrhunca posljednjeg ledenog doba.
Do početka toplije epohe, ljudi su bili u poziciji iskoristiti povoljne uvjete razvijanjem poljoprivrednih tehnika i tehnika pripitomljavanja životinja.
Teorije o porijeklu ledenog doba
Podrijetlo teorije o ledenom dobu počelo je prije više stotina godina, kada su Europljani primijetili da su se ledenjaci u Alpama smanjili, ali za njenu popularizaciju zaslužan je švicarski geolog iz 19. stoljeća Louis Agassiz. Suprotstavljajući se uvjerenju da je opsežna poplava ubila takvu megafaunu kao što je vunasti mamut, Agassiz je ukazao na brazde stijena i hrpe sedimenta kao dokaze aktivnosti ledenjaka tijekom razorne globalne zime. Geolozi su ubrzo pronašli dokaze o postojanju biljnog svijeta između ledenjačkog sedimenta, a do kraja stoljeća uspostavljena je teorija o višestrukim globalnim zimama.
Druga važna osoba u razvoju ovih studija bio je srpski matematičar Milutin Milanković. Nastojeći prikazati Zemljinu temperaturu u proteklih 600.000 godina, Milanković je pažljivo izračunao kako orbitalne varijacije poput ekscentričnosti, precesije i aksijalnog nagiba utječu na razine Sunčevog zračenja, objavivši svoj rad u knjizi Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba iz 1941. godine. Milankovićeva otkrića potvrđena su kada su tehnološka poboljšanja 1960-ih omogućila analizu dubokomorskih jezgri leda i ljuštura planktona, što je pomoglo u određivanju razdoblja glacijacije.
Uz razine Sunčevog zračenja, vjeruje se da je globalno zatopljenje i hlađenje povezano s tektonskom aktivnošću ploča. Pomicanje Zemljinih ploča stvara velike promjene na kontinentalnim masama, što utječe na oceanska i atmosferska strujanja i pokreće vulkansku aktivnost koja oslobađa ugljični dioksid u zrak.
Neke zaključne misli
Ne morate putovati na neku udaljenu lokaciju da biste pronašli obilježja karakteristična za ledeno doba. Ako ikada planinarite šumom i naiđete na veliku, izgrebanu stijenu, vjerojatno gledate glacijalne brazde uzrokovane krhotinama koje neumoljivi komad leda vuče po stijeni. Ili, ako ste ikada vidjeli ogromnu gromadu koja je naizgled ispala niotkuda, najvjerojatnije se radi o eratičkom bloku, koji je u osnovi samo stijena koju je za sobom ostavio pokretni ledenjak. Primjerice, eratički blok uočen je u uvali Veliko Snježno u zaleđu Rijeke.
Veliki dijelovi sjeverne hemisfere više nisu prekriveni ledom, ali još uvijek imamo neke ledenjake i ledene ploče, primjerice u Alpama. Unatoč brzom porastu globalnih temperatura, naši ledenjaci i ledene ploče Antarktika i Grenlanda još uvijek postoje – za sada.