Vrste i staništa

Alpinska strizibuba – najatraktivnija strizibuba Europe

Alpska strizibuba ili Rosalia alpina jedan je od najzanimljivijih i najljepših kornjaša Europe. Svojom zanimljivom pojavom, građom i bojama na tijelu oduševit će mnoge koji se s njom susretnu. Njena plavo – crna pojava jako se ističe na svakoj pozadini u prirodi.

Nažalost, utjecaj čovjeka na njeno stanište je ogroman i zbog toga je njena populacija jako ugrožena, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Zbog toga vas pozivamo da, ako već tražite ovu vrstu, ne fotografirate s bljeskom i da ju ne uznemirujete jer ju tako možete dodatno ugroziti.

Ljepota u plavo-crnom baršunu

Alpinska strizibuba vrlo je poznata buba iz porodice kornjaša, a pripada skupini većih kornjaša. Poglede plijeni svojom čelično-plavom bojom tijela koja je isprekidana crnim točkama i crnim čupercima na ticalima. Tijelo joj je gotovo u potpunosti prekriveno dlačicama, čak i njegov crni dio, pa izgleda kao da ima baršunasti pokrov i samim time je još atraktivnija.

Ženke i mužjaci strizibube se mogu razlikovati po nekoliko karakteristika: ženka je veća i ima deblja i tanja ticala koja su redovito kraća od njenog tijela dok je mužjak manji ali s dugim ticalima. Nakon završetka perioda parenja ženka će svoja jajašca položiti unutar stabla bukve, u njegovim pukotinama ili kori, iako rijetko i na ostalom listopadnom drveću. To će učiniti na dijelu drveta, tj. deblima, koji su jako izloženi suncu. U slučaju najoptimalnijih uvjeta ličinka će se razviti u strizibubu za dvije godine, ali s obzirom na to da je sve manje idealnih uvjeta to se obično događa za tri ili četiri godine. Ličinke se hrane drvetom za to vrijeme, izbjegavajući srčiku koja nema dovoljno hranjivih tvari za njihov razvoj.

Nažalost, nakon što se izlegnu, strizibube žive svega mjesec do dva, a kao takvi odrasli primjerci hrane se peludom, lišćem i sokom drveta. Njihov životni vijek je jedan od razloga zašto su zaštićena vrsta, no zbog svojih prilagodbi su ipak još uvijek dovoljno brojni da ljudi ne moraju intervenirati.

Spašavanje strizibube kroz spašavanje staništa

Alpsku strizibubu u Europi najčešće možemo pronaći u šumama bukve, iako ih ima i u miješanim šumama, ali u puno manjoj populaciji. Preferira bukove šume na južnim, sunčanijim obroncima na nadmorskoj visini iznad 500 metara, ali ipak ne većoj od 1000 metara.

U Hrvatskoj joj pripada status strogo zaštićene životinje, osobito zbog toga što se njeno omiljeno prirodno stanište konstantno smanjuje. Bukove šume ima sve manje, a došlo je i do velikih promjena u gospodarenju šumama koje jako utječu na sve njene stanovnike. Stabla se sijeku dok još nisu dosegla dovoljnu razinu starosti da se u njegovim panjevima i trupcima mogu razvijati ličinke. Trupci odsječenih stabala ne ostaju dovoljno dugo na šumskom tlu da bi se ličinke razvile u strizibube.

Još jedan od problema u gospodarenju šumom je i sve aktivnija gnojidba drveća zbog čega stabla u šumama imaju gustu krošnju, ali ta ista krošnja sprječava prodiranje sunca do dna gdje se nalazi drvna masa koju strizibube koriste za rast i razvoj. Njima je potrebno suho drvo, a ne drvo puno plijesni i gljivica koje nastaju kad u šumu ne prodire dovoljno svjetlosti.

Da bi ova vrsta opstala i povećala svoju populaciju trebalo bi promijeniti način gospodarenja bukovim šumama kako bi se zaštitilo njihovo stanište i spriječila njegova degradacija.

Similar Posts

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *