Iako je populacija divokoze stabilna u gotovo svim dijelovima Europe pa tako i u Hrvatskoj, balkanska divokoza je strogo zaštićena u našoj zemlji jer je već previše puta tijekom povijesti došla do granice nestajanja.
Hrvatska balkanska divokoza pripada sjevernoj vrsti divokoza, jednoj od dvije vrste koje nastanjuju Europu. Ova vrsta sjeverne balkanske divokoze osim u Hrvatskoj nalazi se i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i još nekoliko okolnih zemalja.
Divokoza – vješti penjač Biokova i Velebita
Divokoza je životinja koja raste do veličine veće koze, ne više od osamdeset centimetara. Izrazito je vitka i spretna a i mužjaka i ženku krase okomiti, pri vrhu zavijeni rogovi. Krzno joj se prilagođava vremenskim uvjetima pa tako ljeti ima kraće smeđe krzno dok ga dolaskom zime mijenja u debelo i sivo. Krzno joj je nužno kao izolator za oštre planinske zime, a posebno ju štiti od hladnog vjetra.
Divokoze imaju poseban znak po kojem se razlikuju od ostalih koza. Riječ je o dugoj tamnoj prugi koja se proteže na leđima gdje je zapravo riječ o dugačkoj tamnoj dlaci. Tamnu prugu ima i ispod očiju na svojoj inače svijetloj glavi.
Divokoza ima snažne noge prilagođene kretanju na nepristupačnom okolišu, a mišići su toliko snažni da skače nekoliko metara u daljinu dok u visinu može skočiti i do dva metra.
Prilagodba ekstremnim vremenskim ciklusima
S obzirom na to da se u ovim planinskim područjima vrlo često mijenjaju vremenske prilike i prirodni ciklusi divokoze su osim fizičkih prilagodbi razvile i neke druge prilagodbe. Tijekom zime cijelo krdo divokoza se zajedno spušta niz planinu, u područja s manje snijega jer tamo lakše pronalaze hranu.
Grupu ili krdo predvodi najstarija i najiskusnija koza u čemu joj pomažu divokoze stražari koje upozoravaju na opasnost. U krdu je obično do tridesetak koza, samo ženke i mlade divokoze dok se mužjaci drže za sebe.
Mužjaci se vraćaju u krdo samo tijekom sezone parenja koje počinje ujesen, a mjesec studeni je posebno poznat po jakim borbama mužjaka.
Divokoza u Hrvatskoj
Divokoza se trenutno može pronaći na četiri različita staništa koja sadrže otprilike četiri stotine divokoza. Sva su staništa ograničena na Biokovo, Dinaru, Velebit i Gorski kotar.
Od njih je najznačajnije stanište upravo ono na Biokovu, mjestu gdje su uspješno naseljene prve divokoze. Do početka devedesetih godina 20.stoljeća broj divokoza je prešao tisuću, ali do ogromnog je pada broja došlo ubrzo, za vrijeme Domovinskog rata.
Najvažniji razlog pada broja je nekontroliran lov na njih, ali i porast broja vukova koji su njima prirodni neprijatelji.