Čovječja ribica ili Proteus anguinus je vodozemac iz obitelji glavašica i ujedno i najpoznatija hrvatska špiljska životinja. Ona je iznimno rijetka i stoga je zakonom zaštićena zbog smanjene populacije. Najpoznatija je po tome što živi u vječnoj tami, duboko u kršu Dinarida koji se protežu ne samo kroz Hrvatsku već i kroz Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu.
U Hrvatskoj je prvi put zabilježena 1840., blizu Sinja, a od tada je viđena na gotovo sedamdeset lokaliteta, od kojih je četrdeset znanstveno potvrđeno.
Nažalost, i čovječja ribica je ugrožena kao i mnoge druge životinjske vrste u Hrvatskoj.
Jedinstveni izgled jedinstvene životinjice
Čovječja ribica ima neobično duguljasto tijelo koje podsjeća na tijelo jegulje ili zmije, a svi su joj udovi zakržljali, čak i oči jer ih uopće ne koristi u tim tamnim dubinama. No, sva ostala osjetila su joj puno bolja, osobito miris i okus.
Zanimljivo je što ova vrsta nema boje, već je bezbojna. Ukoliko je životinja bezbojna, to znači da joj fali pigment. To je glavni razlog zbog kojeg možemo vidjeti i konturu unutrašnjih organa kroz njezinu čak i pomalo prozirnu kožu. Ta karakteristika također pomaže u određivanju spolova ove podzemne vrste. Iako je bezbojna, možemo primijetiti svjetlo-rozu i crvenkastu boju na njoj. Boja koju ima potječe iz površnih kapilara koje se tako dobro ogledaju kroz prozirnu kožu.
Velika većina čovječjih ribica je bezbojno, ali su zabilježeni i neki primjerci s tamnim pigmentom. Ti primjerci su najvjerojatnije od obilnih kiša otplovili na površinu, pa su tako dobili kontakt sa suncem. Svijetlu boju većine čovječjih ribica uzrokuje manjak i gotovo nikakav doticaj sa suncem. Zato se i pretpostavlja da su tamnije jedinke nekako uspjele preživjeti u doticaju sa suncem.
Glava im je velika i pomalo izdužena. Također imaju i zaobljene njuške koje mnogo ljudi zovu „kruškolikima“. Na početku njihovog života, prvo im se ističu oči, a zatim ih prekrije koža i jedva se vide. Rep im je okomito spljošten i uvijek duži od tijela. Na tom repu se također drži kožna peraja koja im pomaže u plivanju u čemu su vrlo slične jeguljama. Njihove noge su male i imaju drukčiji broj prstiju na prednjim i zadnjim nogama. Na prednjim imaju tri jedva razvijena koja se slabo vide, a na stražnjim nogama dva koja se malo lakše uoče.
Čovječja ribica može narasti otprilike 25 centimetara, iako postoje i primjerci od otprilike 40 centimetara. U životinjskom carstvu su mužjaci većinom veći od ženki, ali kod ove vrste je obrnuto. Mužjaci su manji od ženka, ali ne mnogo, već svega par centimetara.
Čovječje ribice mogu disati i plućima i kožom što je vrlo pogodno za njihovo stanište. Iako ih ponekad ne trebaju, također imaju i tri vanjske crvenkaste škrge.
Čovječja ribica u podzemnom carstvu planine
Čovječja ribica živi specifično u podzemnim vodama krškog reljefa. Iz tog razloga se govori da je ona stanovnik podzemnih jezera i rijeka. Ona je endemična vrsta za područje Dinarida. Neka mjesta gdje je ima najviše su: Istra, Lika, te uz rijeke Krka, Cetina i Neretva. Jedna bitna činjenica je da ova vrsta preferira mirne vode koje su bogate kisikom i imaju nisku temperaturu.
Ona se nastanila i priviknula na podzemni (i vodeni) način života i njezine osobine nisu pogodne za vanjski svijet. Pokraj voda gdje se nastanjuju mora biti mulj u koji se mogu lagano i brzo zakopati. Jedini predator ove vrste je riba, tako da imaju pogodne uvjete za preživljavanje.
Čovječja ribica hrani se pretežno račićima, ličinkama i ostalim crvolikim životinjama. Također se nekada hrani mekušcima, ali ostale životinje su pogodnije za pronaći u njihovom staništu. Nikada nije u potpunosti bilo zabilježeno sve što čovječje ribice mogu konzumirati, ali se zna da su im ovo glavne značajke prehrane. S obzirom na to da je hrana u podzemlju rijetka kad naiđe na nju čovječja ribica pojede što je više moguće kako bi stvorila određenu zalihu masti. Interesantno je i da ima male zube ali uopće ne žvače hranu.
Čovječja ribica je razvila odličnu prilagodbu manjku hrane u škrtom krškom podzemlju pa može biti mjesecima, čak i godinama bez hrane, uz smanjenu potrošnju energije i spor metabolizam.
Čovječja ribica – udvaranje u tami
Iako se ova vrsta podzemnog kralježnjaka nikada zapravo ne razvije u pravog vodozemca (što je pojava nazvana neotenija), ipak je funkcionalna što se tiče parenja i razmnožavanja.
Muške jedinke čovječjih ribica poznate su kao vrlo društvene, osim u periodu parenja kada postanu izuzetno natjecateljske i defenzivne što se tiče održavanja vlastitog teritorija. Tada ne dozvoljavaju dolazak niti jednog mužjaka na njihov teritorij i međusobno demonstriraju svoju važnost i teritorijalnost.
Mužjak i njegova ženska odabranica zajedno se kreću, dotičući tijela međusobno repom, glavom i kloakom koja je jako bitna za razmnožavanje čovječjih ribica jer ženke u nju primaju muške spermatofore koji oplođuju njihova jaja. Ženka može iznijeti više desetaka ribica kojima treba četiri mjeseca da postignu odraslu dob.
Interesantno je da čovječje ribice žive jako dugo, čak do sedamdeset godina. Postoji i dobar razlog za to – troše toliko malo energije i imaju toliko usporen metabolizam da im to produljuje životni vijek.
Tri populacije na tri područja
U Hrvatskoj je čovječja ribica locirana na tri različita područja i na taj način svrstana u tri populacije. Najugroženijom vrstom smatra se čovječja ribica s područja Istre, slijedi ju ona s područja Gorskog kotara i Like, dok je posljednje područje ono na jugu Dalmacije.
Istarska populacija se smatra onom od koje su ostale populacije ishodile jer je otkriveno da je morfološki i genetski različitija od ostalih vrsta.
Velik broj ribica otkriven je prilikom uređivanja tunela i rudnika, kopanja kanala, zgrada i slično, no ipak većina ribica stanuje u špiljama, jamama i izvorima u kršu.
Najpoznatija lokacija čovječje ribice u Istri je Pincinova jama koja se nalazi u vrtači dubokoj sedamdeset metara, dok je u Gorskom kotaru u pitanju Rokin bezdan, Zagorska peć i Rupećica. Đuderina jama i Miljacka su najpoznatija dalmatinska nalazišta ove neobične vrste. U Dalmaciji se nalazi i najveći broj jedinki ove vrste.