Vrste i staništa

Smeđi medvjed – div koji vlada šumom

Smeđi medvjed jedan je od najvećih te ujedno ljudima najpoznatijih sisavaca zbog njegove široke rasprostranjenosti. Prije samo 50-ak godina znanstvenici su vjerovali da postoji više od stotinjak vrsta smeđeg medvjeda, ali se kasnije ustanovilo kako se radi o istim vrstama te samo različitim varijantama koje su se razvile u drugačijim uvjetima. Upravo to ukazuje na veliku prilagodljivost ove poznate životinje koja mijenja svoj vanjski izgled kao i veličinu kako bi preživjela.

Nažalost, ta prilagodljivost nije omogućila nesmetani razvoj vrste te je ona danas zakonom zaštićena zbog svoje ugroženosti. Srećom, u Hrvatskoj je smeđi medvjed još uvijek u prilično velikom broju, i smatra se da ih ima otprilike tisuću na hrvatskim planinama.

Medvjed – samotnjak koji se prilagođava svim uvjetima

Medvjedi su najveći kopneni mesojedi: u Hrvatskoj ženke u prosjeku imaju čak 120 kg, a mužjaci 210 kg. Stoga se mogu pronaći i jedinke koje teže preko 300 kg. Moramo shvatiti i to da masa jedinke varira tijekom godine: u kasnu jesen ona je najveća jer se medvjed sprema na zimski san, takozvano brloženje. Težina medvjeda najmanja je početkom ljeta to jest pri kraju sezone parenja. Nakon toga, ponovno počinje postepeno nakupljanje kilograma za sljedeću zimu.

Osim po svojoj veličini, medvjed je poseban i po svome načinu hoda. Naime, medvjed se kreće iznimno slično čovjeku: tabani mu u potpunosti dodiruju tlo i ostavljaju specifičan trag kojeg lovci lako raspoznaju.

Na prstima imaju ogromne pandže koje koriste za kopanje zemlje, mravinjaka te za ubijanje i hranjenje plijenom. Važno je napomenuti i to da medvjed svoje pandže ne može uvući kao što to na primjer rade mačke te su stoga i one dio traga koji medvjed ostavlja.

Zubi medvjeda jednaki su kao i kod drugih zvijeri: možemo pronaći očnjake, sjekutiće i derače. Jedino što je drukčije jest to da medvjedi posjeduju prilagodbu za drobljenje biljne hrane te im je stoga površina kutnjaka nešto ravnija nego kod drugih zvijeri poput vukova ili mačaka.

Upravo ti zubi su im iznimno važni u prehrani. Naime, premda je medvjed klasificiran kao mesožder on većinu svojih potreba zadovoljava s hranom biljnog podrijetla. Od životinja većinom jede beskralježnjake te leševe velikih, uginulih životinja. Također, veći dio pojedene biljne hrane iz probavnog trakta izađe neprobavljeno ili slabo probavljeno. Razlog tome jest što medvjedi nisu u potpunosti prilagođeni jedenju biljaka: probavni trakt im je relativno kratak i jednostavan te stoga nedovoljno dobar da potpuno probave biljke. Kako bi nadomjestio ove nedostatke medvjed jede često i velike količine kako bi dobio dovoljno hranjivih tvari. Osim što jede češće, medvjed i češće obavlja nuždu. Upravo tako pomaže širenju biljnih vrsta čije se neprobavljene sjemenke prenose izmetom.

Nastavak vrste često je ugrožen vanjskim faktorima

Medvjedi se razmnožavaju od kraja svibnja sve do polovice srpnja. Tada mužjaci nalaze ženku koja im odgovara. Tada može doći i do borbe između dva mužjaka koji su ugledali istu ženku. Svaki mužjak trudi se oploditi što više ženki, neovisno o tome da li je ona već bila oplođena. Tako se ženka u istoj sezoni može pariti s više mužjaka i roditi u isto vrijeme mlade od više mužjaka. Trudnoća medvjedice traje oko 7 mjeseci, a mladunci se rađaju usred zime tijekom brloženja. Rođeni mladunci su slijepi i bez dlake te stoga njihov život direktno ovisi o majci koja ih svojim tijelom grije i svojim mlijekom hrani.

Poznato je da velik broj mladunaca svake zime umire zbog uznemiravanja ovih brloga: majka nije u mogućnosti pripremiti novi brlog kako bi omogućila preživljavanje mladuncima nakon što je prvi ugrožen. Oni koji prežive žive s majkom sve dok 1,5 godine kada se majka odlazi ponovno pariti. Ova dob razlikuje se kod medvjeda koji žive u sjevernijim krajevima u kojima su mladunci čak do 3,5 godine s majkom. Zbog toga se te vrste pare puno rjeđe te su njihove populacije znatno manje.

Medvjedi postaju spolno zreli već od 3. do 4. godine života. Također, oni mogu poživjeti do 20 godina, ali u našim krajevima prosječan vijek života medvjeda samo je 5 godina.

Smeđi medvjed i borba protiv progona

Smeđi medvjed prisutan je u čak 22 države Europe. Ugroženost medvjeda najviše je uzrokovana fragmentacijom njihovih staništa kao i uznemirivanjem te proganjanjem vrste. Medvjedima je također potreban iznimno velik prostor kako bi normalno živjeli te stoga nema mjesta za velik broj populacije na istom teritoriju.

U Hrvatskoj, smeđi medvjedi žive ponajviše na prostoru Dinarida. Najviše im odgovara listopadna šuma, ali to područje radi njegove prehrane mora biti bogato šumskim plodovima i zeljastim biljkama. 

Genski su potpuno srodni medvjedima iz Slovenije i Bosne i Hercegovine te su najzapadnija stabilna populacija medvjeda u Europi. Zbog toga su ovi medvjedi iznimno važni za Europu i vjeruje se da su mogući spas za populacije medvjeda Zapadne Europe.

Similar Posts

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *