Sredozemna medvjedica, brz i dobar lovac iz skupine tuljana jedna je od najrjeđih primjeraka iz te skupine, a ujedno i jedan od najugroženijih sisavaca ne samo u Hrvatskoj već i u cijelom svijetu.
Ova je dobroćudna i mirna životinja latinskog naziva Monachus monachus stanovnik Jadrana još od davnina, a narod ju je prepoznajući njenu dobru narav i vrednotu prozvao “morskim čovikom” ili “morskim medvidom”.
Jadransko more ovoj je predivnoj životinji pružalo zaštitu stoljećima, ali s vremenom je čovjek počeo uništavati i smanjivati njeno stanište što je uzrokovalo veliko smanjenje populacije i uzrokovalo jaku ugrozu za njenu vrstu. Ovo je osobito opasno za nju s obzirom na to da je sredozemna medvjedica i inače najrjeđa vrsta tuljana na svijetu.
Morska medvjedica – nježni div iz porodice tuljana
S obzirom na to da ova medvjedica pripada vrsti tuljana ona i izgledom podsjeća na ostale tuljane.
I mužjak i ženka mogu narasti čak do 240 centimetara, a težiti i fantastičnih 300 kg.
Forma tijela je vretenastog oblika što pridonosi debeljuškastom izgledu zasnovanom na velikoj količini masnog potkožnog tkiva. Jedinke se razlikuju po boji krzna koja se mijenja ovisno o spolu i dobi, pa tako se mogu vidjeti smeđe-sive i crne medvjedice čija je kratka i oštra dlaka prošarana bijelim mrljama na području trbuha.
Tijelo sredozemne medvjedice u potpunosti je prilagođeno životu u vodi što je uočljivo kroz okruglu glavu sa širokim i jakim vratom i udove koji se ponašaju kao peraje. Medvjedica je dobar plivač (u tome joj pomažu plivajuće kožice), ali joj je najdraže područje ipak priobalno, a ne otvoreno more.
Kao što smo već ranije spomenuli, ona je brz i dobar lovac, koji se uglavnom hrani morskim životinjama. Osnova prehrane su joj ribe, glavonošci i rakovi koje može loviti sve do dubine od pedeset metara, pa i dublje. Svoju hranu lovi vrlo lako, pomoću svojih oštrih zuba.
Sredozemna medvjedica ima dobra osjetila, ali samo kad se nalazi u moru. Izlaskom na kopno ona se izrazito smanjuju pa je ni vid ni sluh na suhom ne služe dobro.
S obzirom na to da je sisavac i da diše plućima mora izranjati na morsku površinu kako bi udahnula zrak. No ipak, ispod morske površine može ostati i do deset minuta i ima mogućnost čuvanja zraka zatvaranjem nosnih i ušnih otvora. Zatvaranje tih otvora je zapravo prilagodba na more jer je sredozemna medvjedica sisavac pa joj pri uronu ispod površine voda može ući u te rupe i prouzrokovati probleme.
Ova je životinja najaktivnija noću pa ju zato i svrstavaju u noćne životinje.
Izlazak na kopno i stvaranje novog života
Sredozemna medvjedica redovno posjećuje kopno, a u tome joj za kretanje pomažu njene prednje peraje. Iako djeluje nespretno i kreće se sporije, ne može izbjegavati odlazak na kopno jer joj ono služi kao mjesto za odmor od plivanja, ali i mjesto na kojem se razmnožava.
Kao i svi ostali tuljani, i sredozemne medvjedice imaju svoju sezonu parenja tijekom koje mužjaci obilježavaju svoj teritorij i pare se s nekoliko ženki kako bi povećali mogućnost oplodnje. Ženke se kote tijekom jeseni, a najčešće za to pronalaze skrivene podvodne pećine. Svaka ženka okoti samo jedno mladunče, ali je ono prilikom okota teško gotovo 20 kg i dugo oko 100 cm.
Mladunci se rađaju s crnim krznom, a vrlo često imaju i bijeložute mrlje na trbuhu. Mladunče će s majkom provesti gotovo tri godine, s tim da će sisati prvih nekoliko mjeseci života.
Sredozemna medvjedica živi otprilike dvadeset godina, a spolno je zrela već u petoj godini.
Ugroženost i drastično smanjivanje populacije
Zbog utjecaja ljudi i promjene klime, ove prekrasne životinje više ne mogu živjeti kao prije. Sada žive kao samostalne jedinke dok su u prošlosti uvijek bile dio kolonije. Ponekad se mogu primijetiti u manjim skupinama ali to je prilično rijetko.
Utjecaj ljudi na život ove vrste je ogroman: ona se morala prilagoditi promjeni uzrokovanoj smanjivanjem staništa na obali gdje je u prošlosti stalno obitavala.
Osim toga, sredozemna je medvjedica u prošlosti nemilosrdno lovljena zbog krzna i hrane što je utjecalo na smanjenje populacije. U još goroj situaciji se pronašla proglašenjem štetočine po pitanju ribarstva kada je namjerno ubijana da bi ostalo više ribljeg fonda za ulov.
Nastavak ugrožavanja medvjedice i opstanka vrste uslijedio je i kao posljedica velikih onečišćenja, gradnje na obali i ulaganja u masovni turizam. Sve ovo je utjecalo na njen opstanak i pretvorilo ju u jednu od najugroženijih morskih sisavaca.
Nažalost, znanstvenici pretpostavljaju da je preostalo samo šest stotina jedinki ove vrste, a najviše ih se nalazi uz obale Afrike i u Egejskom moru.
Sredozemna medvjedica na Jadranu
Šezdesetih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj je ubijena posljednja medvjedica, ali početkom 21. stoljeća probudila se nada da na Jadranu ima još jedinki, nakon što je snimljeno nekoliko fotografija blizu otoka Silbe. Područje Istre i Kvarnera je postalo dom jedne jedinke, a često je primijećena i kod Pule. Tamo je praćena i štićena od strane grupe za zaštitu sredozemnih medvjedica, ali je ipak prerano umrla, od posljedice upale pluća.
Pretpostavka o trenutnom broju jedinki nastala je 2012. godine, a ona tvrdi da na sjevernom Jadranu žive četiri jedinke nepoznatog spola. Ova se tvrdnja temelji na “frižama”, identifikacijskim ožiljcima na njihovim leđima koje se razlikuju pa je time utvrđeno da je u pitanju četiri jedinki. Pretpostavlja se da obitavaju u vodama oko otoka Cresa.