Ris je jedna od najslabije istraženih životinja u Hrvatskoj koja se nalazi na popisu najugroženijih sisavaca u državi, sa statusom strogo zaštićen. Smatra se da trenutno u Hrvatskoj obitava 40 do 60 jedinki risa, ali je njihov broj i dalje u opadanju.
Osim što je risa vrlo teško uočiti i promatrati zbog njegovih visokih sposobnosti šuljanja i skrivanja, populacija risova je vrlo smanjena što otežava njihovo proučavanje i prebrojavanje.
Uvijek lovac i uvijek na oprezu
Desetljeća proučavanja risova otkrila su neke njegove značajne osobine koje ne uključuju samo njegov fizički izgled već i ponašanje i prilagodbe.
Ris pripada u vrstu velikih mačaka, koja može doseći težinu od više od 20 kilograma i narasti u dužinu do 130 cm. Osobina koja ovu mačku na prvi pogled razlikuje od ostalih ipak nije samo veličina; naime risa je najlakše prepoznati po čuperku dugih dlaka crne boje koji se nalazi na njegovim šiljatim ušima. Čuperci mogu biti dugački do 4 cm i vrlo su prepoznatljivi.
Dlaka risa je žućkaste do crveno-sive boje, a na tijelu mu se posebno ističu tamne pjege i pruge. Iako mu je glava normalne veličine čini se većom zbog zalistaka.
Što se ostatka tijela tiče ris ima posebnu prilagodbu za kretanje po problematičnim površinama kao što je na primjer snijeg, a to su veće šape.
Što se tiče prehrane, ris je ekstremni predator, a omiljena hrana su mu srna i jelen, te divokoza i muflon. Potpuno je uobičajeno da lovi životinje i do nekoliko puta veće od sebe. Njegova visoka sposobnost prikradanja i bacanja na plijen omogućuje mu lov i najvećih i najjačih životinja. Pokazuje i iznimnu strpljivost čekanja u zasjedi, u čemu mu pomaže oštar vid i istančan sluh.
U nedostatku većeg plijena kojeg bi mogao jesti danima ris će loviti i zečeve i puhove kako bi utažio glad. To rade i mladunčad risova.
Ris u svoj lov kreće rano ujutro i navečer, dok danju i noću spava i odmara. Način lova je vrlo sličan onome drugih velikih mačaka: on svoje žrtve hvata pandžama i zubima ih grabi za grkljan kako bi ih ugušio. Kad uhvati veliki plijen vraća mu se nekoliko dana dok ga ne pojede, a ponekad to traje i do sedam dana. Ris dnevno pojede i do dva kilograma mesa.
Ris je samotnjak kao i sve ostale životinje iz roda mačaka, a svoj teritorij obilježava uriniranjem po stablima, kamenju i slično. Svaka životinja se kreće na svom dijelu teritorija, ali mužjaci pokrivaju više teritorija na kojima žive ženke.
Njegov samotnjački život mijenja se samo tijekom perioda parenja, a to je jedino vrijeme kad se muški risovi i susreću sa ženkama. Period parenja se događa između siječnja i travnja, dakle od kraja zime do dolaska proljeća. Da je period parenja počeo otkriva se glasnim mijaukanjem što je vrlo neobično za ovu inače vrlo tihu vrstu.
Nakon što mužjak oplodi ženku ona si priprema brlog u kojem će donijeti novi život na svijet. Gradi ga od grana i korijena, uz dodatak perja i suhe trave, kako bi tamo provela desetak tjedana do okota. Ženka će okotiti do četiri sivo-smeđa mladunca koji su potpuno slijepi prvih desetak dana. Brigu o mladunčadi vodi samo majka.
Nažalost, smrtnost među mladuncima je prilično visoka, a mnogi ne dožive i svoj prvi rođendan. Inače je životni vijek risa u prirodi između 10 do 12 godina.
Ris – prošlost i sadašnjost u Hrvatskoj
Obični ili eurazijski ris (lat. lynx lynx) u Hrvatskoj je bio istrijebljen na početku 20. stoljeća. Njegovo današnje pojavljivanje u Gorskom kotaru, Lici i Velebitu rezultat je ponovnog naseljavanja risova u susjednu Sloveniju sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kroz nekoliko narednih godina risovi nastanjuju Hrvatsku, ali i Crnu Goru i južnije.
Devedesete godine su ponovno unijele promjenu u njihovu populaciju jer je tada došlo do naglog opadanja njihovog broja i na Dinaridima i na Alpama.
Znanstvenici i biolozi nastoje povećati broj jedinki pa se planira ponovno premještanje jedinki risa iz bliskih zemalja. 2019.godine jedan je primjerak imenom Goru stigao iz Rumunjske kao posljedica projekta LIFE Lynx, a koji pokušava obnoviti populaciju risa u Hrvatskoj. Sveukupno je riječ o četiri risa.
Nekoliko je uzroka smanjenja populacije risa što je dovelo do ugroženosti vrste. Osim krivolova koji se jako proširilo područjem zbog nedovoljno strogog provođenja zakona protiv krivolova, došlo je i do rascjepkavanja njihovog staništa. No, najbitniji razlog za nestajanje risova je gubitak njihove genetske raznolikosti.
Do gubitka raznolikosti došlo je zbog toga što su svi potomci naseljenih risova zapravo potomci istih ženki pa je počelo dolaziti do parenja u srodstvu. Zbog toga je risovima smanjena sposobnost preživljavanja i postali su jako osjetljivi na sve promjene u okolišu. Mnogo su podložniji klimatskim promjenama, parazitskim bolestima, a neke se jedinke jako teško prilagođavaju promjeni prehrane.