Dubrovačka zečina – snježnobijela kraljica s juga

Dubrovačka zečina

Dubrovačka zečina je strogo zaštićena hrvatska endemska biljka koja raste na Dubrovačkom području i na mnogim otocima koji ga okružuju, ali ne i u Dubrovniku. Raste u pukotinama obalnih stijena i svojom bijelom bojom i žutim cvjetovima privlači pažnju prolaznika.

Zaštićena je kako bi se sačuvali njeni prirodni lokaliteti, osobito stoga što je u pitanju stenoendemska vrsta.

Rijetka i ugrožena vrsta

Dubrovačka zečina je rijetka endemična vrsta iz porodice Asteracea, to jest glavočika zvjezdanki, a od 1969. godine zaštićena je u svom prirodnom okruženju. Najveći razlog njenoj zaštiti je obrana od branja, ali i zaštita od nestajanja s obzirom na to da rijetko pokazuje tendenciju širenja van svog prirodnog staništa.

Prvi je put zečina opisana u 17.stoljeću, od strane francuskog botaničara de Tourneforta koji ju je na svojim putovanjima po Sredozemlju uočio, ubrao te imenovao, ali današnje ime dobiva od strane čuvenog prirodoslovca Carla von Linne koji ju je nazvao njenim današnjim imenom: Centaurea ragusina – Dubrovačka zečina.

Riječ je o višegodišnjoj biljci koja stvara jastučaste busene koji se ističu svojom bijelom bojom dobivenom od bijelih pustenih dlaka. Listova ima mnogo i svi imaju duge peteljke a često su i perasto razdvojeni. Iz listova u prizemnom dijelu biljke izbija zelena stabljika koja naraste najviše šezdeset centimetara. Na vrhu stabljika se nalaze male kuglaste glavice intenzivnih žutih cvjetova. Biljka cvate početkom ljeta, u mjesecima lipnju i srpnju.

Dubrovačku zečinu često opisuju kao biljku sa srebrnkasto zelenim stabljikama i baršunastim zubatim listićima koji podsjećaju na kraljevske rogove, pa nije čudno da je ovo jedna od najfotografiranijih biljaka na čitavoj obali.

Dubrovačka zečina
Foto: Wikipedija

Dubrovačka zečina u Hrvatskoj

Rasprostranjena je u obalnom dijelu Jadrana, u okolici Dubrovnika i Cavtata, ali je mnogo ima i na otocima, od Dugog otoka na sjeveru, do Kornata do Visa, sve do Lastova, Palagruže i Konavoskog stijenja na jugu. Zanimljivo je da je se može pronaći i u Splitu i to ni manje ni više nego na starim zidinama Dioklecijanove palače.

Svoje mjesto pod suncem ova biljka pronalazi u strmim pukotinama i rascjepima okomitih stijena vapnenačkog podrijetla, uvijek orijentirana u smjeru jug-jugozapad. U tim pukotinama postoji organska materija koju biljka koristi za hranu, a zanimljivo je da postoji primjerak ove vrste na otoku Brusniku koji raste iz pukotina na vulkanskoj stijeni.

Dubrovačka zečina je na popisu strogo zaštićenih i gotovo ugroženih vrsta iako su sve njene lokacije u prilično dobrom stanju. To je zato da bi se spriječilo uništavanje njenih lokaliteta od strane turista i zaljubljenika u biljke te da bi ova endemska biljka opstala za buduće naraštaje.