Zimzelena medvjetka, ili po narodnom Medvjeđe grožđe je samoniklo jestivo bilje iz porodice vrijesova koje svojim vazdazelenim lišćem i crvenim bobama plijeni poglede planinara. Strogo je zaštićena i vrlo osjetljiva, a jedna je od rijetkih biljka kojima je životni vijek oko stotinu godina.
Poslastica za medvjede
Ovaj zeleni grm vrlo je lijepog oblika i bez obzira što u visinu ne naraste više od tridesetak centimetara njegove se grane često rašire na područje šire od jednog metra. Kada se nekoliko medvjetki nalazi jedna do druge izgledaju kao da tvore jedan veliki tepih.
Medvjetka ima jako čvrsto korijenje koje biljku dobro vežu uz tlo, ali je velik dio korijenja površinski. Mlade grane su prekrivene kratkim dlačicama i imaju privlačnu crvenkasto zelenu boju koja se sa starenjem grane pretvara u smeđu boju, nakon čega se i grana počne ljuštiti. Medvjetka ima vrlo jednostavne male listove, prilično debele i krute, a svojom čvrstoćom podsjećaju na životinjsku kožu. Listovi nisu duži od tri centimetra, s gornje su strane jako tamnozeleni dok su s donje strane puno svjetliji. Listovi na biljci mogu trajati dvije do tri godine, nakon čega će izgubiti svoju lijepu zelenu boju i otpasti.
Medvjetka ima sitne dvospolne cvjetove zvonolikog oblika, a oni su skupljeni u viseće cvatove grozdolikog oblika koji cvatu u periodu od ožujka do lipnja. Nakon cvjetanja nastaje okrugli i glatki plod za kojeg se zna da je vrlo dragi obrok svim vrstama medvjeda. Plodovi postaju zreli krajem ljeta i početkom jeseni. S obzirom na to da plodovi sadrže koštice to je i većinski način razmnožavanja ove biljke.
Zimzelena medvjetka u Hrvatskoj
Ova je grmolika biljka u Hrvatskoj strogo zaštićena, a njena se staništa uglavnom prostiru na područje Gorskog kotara i Velebita što nije neobično jer ova biljka voli rasti na brdovitom području te na kamenitim i stjenovitim tlima. Osobito voli tla više razine kiselosti i većeg udjela vapnenca, a najbolje uspijeva na sunčanim tlima bukove i borove šume.
Plodovi medvjetke su jestivi iako su prilično gorko kiseli. Iako su i sirovi jestivi mnogi ih kuhaju ili suše jer su tako ukusniji. Kada su osušeni, plodovi medvjetke imaju više od dvadeset posto šećera u sebi.
Medvjetka se koristi i u fitoterapiji tj. liječenju ljekovitim biljem. Koriste se njeni mladi listovi koji se beru i suše. Smatra se da medvjetka djeluje kao antiseptik i često se koristi za liječenje upala urinarnog trakta i cistitisa. To je stoga jer sadrži arbutin, glikozid koji ima antimikrobna i antidiuretska svojstva. Osim toga biljka sadrži kalij, kalcij, magnezij i željezo što su sve tijelu vrlo korisni makroelementi.
Zimzelena medvjetka je vrlo preporučljiva ljudima koji se pokušavaju riješiti bubrežnog kamenca. Najbitnije je tijekom liječenja čajem i tinkturom izbjegavati konzumaciju gaziranih pića i kiselog voća, osobito agruma. Ljudi osjetljivi na tanin moraju pripaziti na to prilikom konzumacije jer u njoj ima puno tanina.
Jedna zanimljivost iz prošlosti: Američki Indijanci su također koristili medvjetku, ali u drugačijoj verziji. Naime, oni su skupljali njeno lišće za duhan i pušili ga u lulama koje su dijelili uz logorsku vatru.