Jadranska ili mekousna pastrva jedna je od brojnih endemskih vrsta hrvatskih voda, a postala je ugrožena iz više razloga od kojih je najvažniji uvođenje kalifornijske pastrve u iste vode, a kalifornijska je pastrva poznata po tome što je vrlo invazivna vrsta i što brzo može izmijeniti bioraznolikost vode u kojoj se nalazi.
Jadranska pastrva živi isključivo u rijekama južnog jadranskog sliva: tri podvrste ove ribe žive u Hrvatskoj, dok je jedna specifična samo za prostor susjedne države – Crne Gore. Ova je riba vrlo osjetljiva na čistoću i kakvoću vode pa ju se stoga može naći samo u hladnim i čistim vodama, koje su bogate kisikom. Njeno postojanje u vodi znak je iznimne kvalitete i čistoće vode.
Od podvrsta ove ribe, najpoznatija je mekousna pastrva Solinka koja živi isključivo kod Solina, u rijeci Jadro.
Mekousna pastrva zlousta pak je endem rijeke Krke, dok je Neretvanska mekousna pastrva do sada pronađena samo na rijeci Neretvi. Neretvanska mekousna pastrva ujedno je i najbrojnija od svih ugroženih podvrsta Jadranske pastrve.
Kasnijim istraživanjima utvrdilo se kako su ove podvrste zapravo jedna, ista vrsta, koju jednostavno nazivamo Jadranskom pastrvom. Ovi nazivi zapravo su samo mnogobrojni nadimci spomenute vrste.
Većina ljudi ne zna odakle pastrvi njeno ime. Ono dolazi iz staroslavenskog jezika, a zapravo je riječ o pridjevu koji glasi „pjstr“, a značenje mu je „šaren“. Pastrva je upravo to što joj ime kaže: šarena riba.
Jadranska pastrva i njezin zlatni sjaj
Ono što je zanimljivo kod mekousne pastrve jest da dijeli sličnosti s dvjema vrstama; pastrvom i lipljenom. Jadranska pastrva morfološki je slična lipljeni, pogotovo u izgledu trupa, te s njom dijeli isti odabir staništa te iznimno slične hranidbene navike. Također, obje vrste žive u plovama i mrijeste se u proljeće. Zanimljivo je i to što je Jadranska pastrva naselila ovo područje mnogo prije lipljena, koji je naknadno donesen na područje. To nam govori da ove vrste nisu u nikakvom rodu, te njihovu sličnost možemo objasniti samo time da su se tijekom godina prilagodili staništu na sličan način.
Jadranska pastrva također je pleistomorf – sadrži brojna obilježja koja se smatraju „primitivnima“ te su tako relikti među novim vrstama. Neke od tih primitivnih obilježja su njihove kratke čeljusti, te mala usta s kratkim zubima.
Prepoznatljiv zlatni sjaj tijela, malene ljuske, slabo pigmentirane peraje te guste, tamne točke iza škrga ovoj ribi daju njezin prepoznatljiv izgled. Izgledom se od potočne pastrve ponajprije razliku prema tome da Jadranska pastrva ima prepoznatljive pjege samo do sredine trupa, dok ih potočna ima po cijelome tijelu.
Znanstvenici su potvrdili da je mekousna pastrva nastala još u doba pliocena prije barem tri milijuna godina. Ovo je jedna od rijetkih riba koja nije mijenjala svoj izgled kroz povijest jer nije bilo potrebe za prilagodbom. Zbog toga je pastrva ostala u svom izvornom obliku, kakva je bila i u vrijeme ledenog doba.
Spašavanje jadranske pastrve od nestajanja
Razlozi ugroženosti ove vrste, pa tako i svih podvrsta, prilično su raznovrsni. Sigurno je da je uvođenje kalifornijske pastrve u hrvatska krška jezera ugrozilo Jadransku pastrvu, a izgradnja naselja i prometnica negativno je utjecala na riječnu obalu, pa tako i sve životinjske vrste u samoj rijeci. Jedan od uzroka smanjenja njene populacije je i potres koji je ostavio rijeku Vrljiku bez vode nekoliko dana i uzrokovao odumiranje velikog dijela populacije.
Naravno jedan od faktora za smanjivanje ove populacije je i krivolov, no on je u posljednje vrijeme jako smanjen zahvaljujući strožem nadzoru i kaznama.
Javna ustanova „More i krš“ već dugo upozorava na važnost održavanja populacije jadranske pastrve u rijeci Vrljici. S riječi su prešli na djela tako što su umjetno mrijestili pastrve izlovljene iz rijeke i uzgajali mlade ribe u laboratorijskim uvjetima, povećavši stupanj oplođenosti više od deset puta nego što je to u rijekama.
Na taj se način vrši repopulacija pastrve u njenom prirodnom staništu. U rijeku Vrljiku pušteno je nekoliko desetaka tisuća novih pastrva koje su stvorile veliku i zdravu populaciju u pokušaju jačanja populacije ove vrste. Ovo jačanje populacije jako pozitivno utječe na bioraznolikost same rijeke Vrljike, a njenom jačanju koristi i trud ovih čuvara prirode da smanje populaciju njenog najvećeg prirodnog neprijatelja – štuke.