Kitajbelov pakujac ili Hrvatski pakujac posebna je i rijetka biljka iz roda pakujaca, a u Hrvatskoj je zaštićena od 1976. godine. Njeno prirodno stanište se nalazi na Dinarskom gorju gdje ljepotom svojih cvjetova oplemenjuje svijet oko sebe stoga je u pitanju i endemska vrsta.
Kitajbelov pakujac je otrovan, kao i ostali pakujci, a za konzumaciju je najopasnije jesti sjemenke. Otrov nije smrtonosan, ali izaziva neugodne tegobe.
Ljepota je u malim stvarima
Pakujac ili Aquilegia je biljka koja pripada porodici žabnjaka u kojoj se nalazi gotovo sedamdesetak vrsti biljaka. Ova vrsta svoje mjesto pronalazi u šumama, kamenjarima i planinskim predjelima.
Kitajbelov pakujac ili Aquilegia kitaibelli Schott je jedna od podvrsta pakujca i vrlo je rijetka. Raste na višim nadmorskim visinama Dinarskog gorja, a najčešće prirodno stanište su joj pukotine na vapnenačkim stijenama. Biljka je svoje ime dobila po mađarskom znanstveniku i istraživaču koji ju je prvi popisao, Palu Kitaibelu. On je bio veliki zaljubljenik velebitske flore pa je mnoge svoje godine kao botaničar proveo upravo na ovom području.
Ova je biljka vrlo lijepa, s modrozelenim dlakavim listovima i neobičnim ljubičastim cvjetovima. Stabljike su mu dugačke, a cvjetovi su pognuti prema tlu pomalo podsjećajući na kapuljače. Sve latice imaju i svoje cjevaste produžetke koji se nazivaju ostrugama. Cvjetovi biljke su veliki i dvospolni, a razmnožavaju se sjemenjem. Biljka se također može obnoviti i iz korijena.
Biljka cvijeta u najtoplijem periodu godine, čitavo ljeto, od lipnja do kolovoza. Ova vrsta pakujca je također biljka trajnica i može rasti pojedinačno ili u busenima, a vrlo često se javlja i kao dio endemične zajednice s drugim endemičnim dinarskim vrstama.
Njegova su staništa Velebit i Plješivica, a nedavno su zabilježena i neka nova staništa na planini Obruč što je pokazalo da je zaštita ove samonikle biljke bila korisna jer je uspjela proširiti svoje stanište preko sjemenki.