Vrste i staništa

Šišmiš – životinja koja voli špilje i šume

Porodicu šišmiša čini preko 1300 vrsta koje se ponajviše nalaze u tropskom te suptropskom pojasu. Broj šišmiša opada približavanjem prema polovima zemlje: šišmiši ne podnose dobro hladnije klime.

Ova vrsta iznimno je važna karika u prirodnome lancu svih tropskih šuma: ona oprašuje biljke te kontrolira količinu kukaca kako ih ne bi bilo previše. Također, šišmiš je indikator zdravog okoliša i zdrave prirode.

Nažalost, šišmiši su jedna od najproganjanijih vrsta zbog našeg manjka znanja o njima.

Šišmiši vole zdrave ekosustave

U Hrvatskoj šišmiši se nastanjuju samo u posebnim ekosustavima koji su zdraviji od prosjeka. Tako ih ponajviše nalazimo u špiljama te šumama, iako se mogu nastaniti u objektima poput zgrada, crkava i slično. Također, poznato je kako neki šišmiši ne stanjuju samo u jednom skloništu već u niz njih. Hrvatski šišmiši hrane se samo paucima i ostalim kukcima koje nalaze u šumama, na livadama i pašnjacima, iznad vode i slično.

Postoje mnoga obrazloženja zašto je ova vrsta postala ugrožena te će se svi složiti da je najviše riječ o gubitku njihovih skloništa i lovišta.

Šišmiši žive iznimno dugo, te majka ima samo jednog mladunca godišnje koji ima samo 50% šanse da preživi svoje početne mjesece što također djelomično objašnjava rizičnost ove vrste. Četvrtina svih svjetskih šišmiša zakonom su zaštićeni: u Hrvatskoj tri se vrste smatraju ugrožene dok su tri osjetljive te je čak pet vrsta koje su gotovo ugrožene.

Najinteresantniji pronalazak koji nas detaljnije upoznaje s ovom vrstom jest eholokacija, postupak iznimno važan za svakodnevan život šišmiša. Eholokacija je  postupak ispuštanja ultrakratkih zvučnih signala koji se zatim odbijaju od prepreka i potencijalne hrane. Šišmiši ušima primaju povratne zvučne signale koji su se odbili od predmeta u prostoru. Takvi podatci obrađuju se u složenom živčanom sustavu te putem njega šišmiš dobiva takozvanu „zvučnu sliku“ uz pomoć koje se orijentira. Ono što je također zanimljivo jest da se svaka vrsta šišmiša drugačije glasa i šalje drukčije signale.

Uz najnoviju tehnologiju moguće je obraditi snimljene signale i tako odrediti vrstu šišmiša samo po njegovom glasanju.

Oblik krila šišmiša također je vrlo važan u eholokaciji: on djelomično određuje glasanje vrste. Naime, vrste koje se glasaju visokim frekvencijama imaju šira krila te stoga bolje prepoznaju plijen u složenijem okolišu. Uska i dugačka krila pa tako i niže frekvencije prilagodba su tako da uz pomoć njih valovi idu na veće udaljenosti što je takvim vrstama nekada potrebno.

Osim radi orijentacije u prostoru, šišmiši se glasaju i u nekim društvenim okolnostima: majka i mladunci komuniciraju glasanjem, te je ono također važno i za mlade jedinke koje pokušavaju privući ženke. Takve frekvencije ipak su niže i ljudsko uho ih može čuti.

Osim za eholokaciju, krila šišmiša su od iznimne važnosti zbog sposobnosti leta. Krila šišmiša građena su od dva sloja kože kroz koje prolaze žile, živci te mišićna vlakna. Dugački prsti s kratkim palcom također su prilagodba važna za aerodinamiku, ali i prehranu. Oblik krila šišmiša varira ovisi o staništu na kojemu on živi: poznato je kako se široka i kratka krila koriste za spor i uravnotežen let u zatvorenim područjima dok su duga i uska krila za brz let na otvorenome. Takva krila imaju vrste sklone čestim migracijama. Krila šišmiša također imaju sposobnost regeneracije te su vrlo izdržljiva.

Šišmiši u Hrvatskoj

Svi šišmiši u Hrvatskoj hrane se kukcima, ali postoje i vrste koje se hrane manjim životinjama. Tako se veliki večernjak, jedna od najrjeđih i najvećih vrsta šišmiša u Europi hrani malim pticama. Također, neke vrste poput dugonoga šišmiša hrane se manjim ribama koje sakupljaju s površine vode.

Najpoznatija vrsta šišmiša u Hrvatskoj jest Veliki potkovnjak. Za potkovnjake specifično je o što nemaju tragus te se mogu prepoznavati po tome. Ime ove vrste dolazi od njezine interesantne tvorevine oko nosa oblika potkove. Ta nakupina služi za usmjeravanje zvučnih signala. Veliki potkovnjaci su smeđo-sive boje te mlađe i starije jedinke raspoznajemo po tome što su mlađe gotovo u potpunosti sive. Kratka te široka krila ovoj vrsti omogućuju nesmetan i iznimno okretan let.

Ženke su nešto veće od mužjaka te imaju dodatan par bradavica. Prosječna jedinka visoka je između 5,7 do 7,1 cm s rasponom krila od čak 35 do 40 cm. Najstarija nađena jedinka imala je čak 30 godina, no prosječna životna dob je znatno manja.

Osim u Hrvatskoj, ova vrsta naseljava brojna staništa sve od Ujedinjenog Kraljevstva pa do Japana. Možemo je pronaći i na jugu te sjeverozapadu Afrike te na jugu i u srednjoj Europi.

Na području Hrvatske ovi šišmiši naseljavaju ponajviše stambene zgrade na sjevernijim dijelovima države, ali i prirodna staništa poput špilja na jugu države.

Veliki potkovnjak spada u najmanje zabrinjavajuće vrste na takozvanoj „Crvenoj listi“ ugroženih vrsta te je stoga zaštićen, ali ne u direktnoj i kritičnoj opasnosti.

Druga iznimno važna vrsta šišmiša u Hrvatskoj jest širokouhi mračnjak. Širokouhi mračnjak iznimno je prepoznatljiv: njegove kratke te iznimno široke uši usmjerene prema naprijed koje su spojene u samom centru glave daju mu specifičan izgled te ga izdvaja od drugih vrsta šišmiša.

S ovim ušima koje su okrenute prema naprijed te nosnicama koje su usmjerene prema gore, ova vrta šišmiša može ispuštati zvučne signale i kroz usta i kroz nos.

Širokouhi mračnjak varira u boji: može biti crno-smeđi, ali i sivo-smeđi. On je također srednje veličine, nešto manji od Velikog potkovnjaka te sa znatno manjim krilima: Širokouhi mračnjak ima raspon krila od samo 25 do 28 cm. Ova vrsta također živi kraće – najstarija zabilježena jedinka imala je 22 godine.

Ova vrsta vezana je uz šumska staništa te ljeti obitava ispod kora stabala i u njihovim pukotinama. Ponekad može živjeti i kod kuća, ali mnogo rjeđe. Zimi pak hibernira u špiljama nadaleko od šuma.

Širokouhi mračnjaci imaju iznimno mala usta i zube te su im stoga glavni izvor nutrijenata leptiri koje love iznad krošnji stabala. Većina leptira imaju timpalne organe kojima mogu ćuti eholokaciju šišmiša te se stoga ova vrsta prilagodila i ispušta signale vrlo slabog intenziteta kako ih plijen ne bi čuo.

Širokouhi mračnjak spada u gotovo ugrožene vrste na „Crvenom popisu“ te se smatra nedovoljno poznatom vrstom. Ovoj vrsti potrebna je zaštita jer je vrlo osjetljiva na uznemiravanje tijekom svoje hibernacije u špiljama.

Similar Posts

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *