Gmazovi u modernom dobu nisu ni blizu tako naseljeni i raznoliki kao što su bili prije 100 ili 200 milijuna godina, a kod mnogih ljudi izazivaju jezu zbog svojih oštrih zubiju, rašljastih jezika i/ili ljuskave kože. Jedna stvar koju im ne možete oduzeti jest da su neka od najzanimljivijih stvorenja na planetu. Evo 16 razloga zašto.
Postoje četiri glavne skupine gmazova
Na prste jedne ruke možete nabrojati vrste gmazova koji danas žive: kornjače, koje karakterizira spor metabolizam i zaštitni oklop; ljuskaste životinje, uključujući zmije i guštere, koje skidaju kožu i imaju široko otvorene čeljusti; krokodili, koji su najbliži živući rođaci modernih ptica i izumrlih dinosaura; i čudna stvorenja poznata kao tuatare, koja su danas ograničena na nekoliko udaljenih otoka Novog Zelanda. (Samo da pokažemo koliko su gmazovi nazadovali u svom postojanju, pterosauri, koji su nekada vladali nebom, i morski gmazovi, koji su nekada vladali oceanima, izumrli su zajedno s dinosaurima prije 65 milijuna godina.)
Gmazovi su hladnokrvni
Gmazovi ne stvaraju vlastitu tjelesnu toplinu pa se smatraju ektotermnim ili “hladnokrvnim” životinjama. Moraju obitavati u toplim područjima ili se sunčati kako bi povisili tjelesnu temperaturu. Ako im se tijelo previše zagrije, premjestit će se u sjenu.
Moraju se sunčati kako bi podigli unutarnju tjelesnu temperaturu i kako bi imali dovoljno energije za lov, parenje, bijeg od grabežljivaca i probavu hrane. Ovisno o vanjskoj temperaturi, gmazovi prilagođavaju vrijeme sunčanja kako bi održali optimalnu tjelesnu temperaturu.
Prednost ektotermnog metabolizma je u tome što gmazovi moraju jesti puno manje od ptica i sisavaca usporedive veličine. Nedostatak im je što ne mogu održavati konstantno visoku razinu aktivnosti, osobito kada je mrak.
Uobičajeni mit da im je krv zapravo hladna nije istinit. Gmaz koji je sat vremena bio na suncu imat će toplu krv, ali se ipak smatra hladnokrvnom životinjom.
Svi gmazovi imaju ljuske
Moderni gmazovi uvelike su se promijenili u odnosu na svoje pretke, ali sve današnje vrste imaju rožnate ljuske. Ljuske su napravljene od keratina, istog materijala koji tvori dlaku i perje. Oni sprječavaju sušenje gmazova na suncu, a istovremeno pružaju čvrstu zaštitu od zuba i kandži drugih životinja.
Ljuske gmazova prekrivene su čvrstim slojem kalcija, koji može biti tvrd ili kožast.
Osim ljuski, još jedna osobina povezuje sve gmazove svijeta, a to je srce s tri ili četiri komore. Gušteri, zmije i kornjače imaju srce s tri komore (dvije pretkomore i jedna komora). Krokodili imaju četiri komore (dvije pretklijetke i dvije komore).
Gmazovi su stari 350 milijuna godina
Gmazovi su neke od najstarijih životinja i puno su stariji od sisavaca i ptica. Prvi put su se pojavili u razdoblju karbona, prije oko 350 milijuna godina.
Ti rani gmazovi zvali su se kotilosauri i izgledali su slično današnjim gušterima. Tijekom sljedećih 150 milijuna godina kotilosauri i njihovi srodnici evoluirali su u guštere, krokodile, kornjače, zmije i kornjače kakve danas vidimo.
Krokodile često nazivaju “živim fosilima” jer izgledaju gotovo identično svojim davnim precima iz razdoblja jure, prije oko 200 milijuna godina!
Većina gmazova ne može žvakati hranu
Iznenađujuće, ali istinito! Dok gmazovi mogu grabiti i trgati hranu svojim zubima i pandžama, oni ne žvaču kao ljudi. To nije najučinkovitiji način prehrane, ali za gmazove funkcionira.
Gmazovi nisu najpametnija stvorenja na planetu
Uz neke iznimke, gmazovi su pametni koliko biste i očekivali: kognitivno su napredniji od riba i vodozemaca, intelektualno su u rangu s pticama, ali daleko niže na ljestvicama u usporedbi s prosječnim sisavcem. Kao opće pravilo, “kvocijent encefalizacije” gmazova – to jest, veličina njihovih mozgova u usporedbi s ostatkom njihovih tijela – je oko jedne desetine onoga što biste pronašli kod štakora, mačaka i ježeva. Ovdje su opet iznimka krokodili, koji imaju rudimentarne društvene vještine i bili su barem dovoljno pametni da prežive udar asteroida koji je doveo do izumiranja njihvoih rođaka dinosaura.
Mislili ste da svi gmazovi liježu jaja? To nije točno
Gmazovi se razmnožavaju unutarnjom oplodnjom. Neke se vrste (npr. zmije podvezice) okupljaju u velikom broju radi razmnožavanja, dok druge pronalaze samo jednog partnera. Nakon razmnožavanja, svi gmazovi rađaju na jedan od tri načina:
- Kornjače, aligatori i kraljevski pitoni su jajonosni pa polažu jaja bez ljuske. Mladi se razvijaju u jajima i kasnije se izlegu. Polaganje jaja bez ljuske daje gmazovima prednost jer ta jaja mogu izdržati teške uvjete okoliša. Jaja je također lako sakriti i zaštititi mlade dok se ne izlegu i ne mogu se sami brinuti za sebe.
- Čegrtuše i zmije podvezice su ovoviviparne pa razvijaju jaja koja se inkubiraju unutar majke. Mladunci se izlegu iznutra i potom se rađaju živi. Isto tako rađa se i poskok, naša najotrovnija vrsta zmije.
- Živorodni gušter, uobičajeni gušter na našim područjima, ne polaže jaja, već se mladi razvijaju izravno u utrobi i rađaju živi.
Gmazovi žive duže nego druge vrste
Ne samo da su gmazovi jedna od najdugovječnijih vrsta koja nastanjuje planet već 350 milijuna godina, oni su i pojedinačno životinje koje imaju najduži životni vijek. Divovska kornjača obično živi oko 150 godina, a najstarija kopnena životinja na svijetu je kornjača Jonathan koja je 2021. godine proslavila 190. rođendan!
Mnoge vrste gmazova mogu rutinski živjeti više od 80 godina. To im je moguće zbog sporog metabolizma, čvrstog oklopa koji ih štiti od vanjskih uvjeta i predatora, te činjenice da imaju jako malo zdravstvenih problema.
Kameleoni ne mijenjaju boju kako bi se kamuflirali
Priznajemo, ova činjenica pomalo razočarava! Većini ljudi se sviđa ideja koju su čuli u djetinjstvu da kameleoni mijenjaju boju kako bi se sakrili od grabežljivaca ili prišuljali svom plijenu, no to jednostavno nije točno.
No i pravi razlog zašto kameleoni mijenjaju boju jednako je zanimljiv. Glavni razlog su promjene u njihovom raspoloženju; primjerice, neki će kameleoni promijeniti boju u nijansu crvene ili žute kao upozorenje ili kada se osjećaju ugroženo. Još jedan razlog za promjenu boje je temperature; neki kameleoni će promijeniti svoju boju u nijansu koja reflektira svjetlost kada su izloženi jakoj Sunčevoj svjetlosti.
Gmazovi se ne znoje
Gmazovi nemaju znojne žlijezde pa se ne mogu znojiti, čak ni ako im je prevruće. To što se ne mogu znojiti pomaže gmazovima da sačuvaju zalihe vode u tijelu kada se nalaze u vrućim okruženjima.
Umjesto znojenja, način na koji će se gmaz ohladiti je tako što će se preseliti u sjenu, ukopati se u pijesak ili zaplivati u vodi. Krokodili se, primjerice, hlade tako što otvaraju usta. To je poznato kao zjapljenje i održava njihove glave hladnima dok im se ostatak tijela zagrijava.
Pustinjske zmije se hlade tako što se ukopavaju ispod vrućeg gornjeg sloja pijeska do hladnijih razina ispod.
Zmije i gušteri mirišu jezikom
Gušteri i zmije ne koriste nos za mirisanje. Imaju nosnice, no koriste ih prvenstveno za disanje. Umjesto nosnica, zmije mirišu posebnim organom koji se zove Jakobsonov organ i nalazi se na nepcu. Zmije koriste svoje jezike kako bi zgrabile kemikalije (od kojih se sastoje mirisi) iz okoline. Zatim, zmija svojim jezikom dodiruje Jakobsonov organ, što pomaže zmijinom mozgu da prepozna kemikalije kao mirise.
Često se može vidjeti fotografija zmije s isplaženim jezikom, i ovo je razlog tog ponašanja; zmije na taj način prikupljaju informacije koje će dostaviti tom posebnom organu u svojim ustima. To im omogućuje da “nanjuše” svoje domove, hranu ili čak grabežljivce.
Mnogi gušteri mogu izgubiti rep
Postoji dosta vrsta guštera koje mogu “otkačiti” rep na mjestu kojeg kasnije izrasta novi. Vjerojatno su mnogi od nas još kao djeca primijetili mačku koja lovi guštera, da bi u konačnici ostala samo s gušterovim repom koji se i dalje migolji među šapama.
Ovo je vrlo koristan obrambeni mehanizam koji gušteri koriste u obrani od predatora. To djeluje na principu prevare ili skretanje pažnje predatora. Kada se gušter osjeti ugroženim, počet će mahati repom u zraku s jedne na drugu stranu. Kada predator krene na rep, gušter ga odlomi i potrči. Prilično impresivan mehanizam!
Prvi Zemljani oko Mjeseca bile su dvije sovjetske kornjače
Ovo je vjerojatno najčudnija činjenica na popisu i jedna od najzanimljivijih. Tijekom svemirske utrke sredinom 20. stoljeća Sovjeti su poslali bespilotnu letjelicu u svemir da obleti oko Mjeseca i vrati se na Zemlju. Nazvana Zond 5, letjelica je sadržavala kornjače, kao i neke insekte, sjemenke i bakterije. Kornjače su preživjele svoj put u svemir i vratile su se u Sovjetski Savez na proučavanje. Ne samo da je kornjača pobijedila zeca, već je pobijedila i čovjeka do Mjeseca i natrag!
Gmazovi žive na svim kontinentima osim na Antarktici
Kad pomislimo na gmazove, često pomislimo na divlja i egzotična mjesta. Ali istina je da su gmazovi iznimno prilagodljivi i da ih se može pronaći diljem planeta. Ima smisla da se stvorenja koja su preživjela i napredovala gotovo 350 milijuna godina mogu prilagoditi različitim područjima.
No iako gmazovi žive posvuda, jednostavno ne mogu podnijeti ekstremne hladnoće Antarktike.
Procjenjuje se da na svijetu postoji više od 8200 različitih vrsta gmazova, a svake godine ih se otkriva više.
Najopasniji gmazovi na svijetu su zmije otrovnice
Zmije otrovnice su odgovorne za najveći broj smrtnih slučajeva izazvanih gmazovima u svijetu, a slijede ih krokodili.
Ugrizi zmija uzrokuju više od 100 tisuća smrti širom svijeta svake godine. Ove se smrti uglavnom događaju u zemljama u razvoju i udaljenim područjima gdje je pristup brzoj zdravstvenoj skrbi i antiotrovima ograničen.
Krokodili i aligatori odgovorni su za ubijanje gotovo 1000 ljudi godišnje. Nilski i slanovodni krokodili imaju najveću stopu smrtonosnih napada.
Većina zmija nije otrovna za ljude
Iako je strah od zmija jedna od najčešćih fobija na svijetu, istina je da je većina zmija bezopasna, osim ako ne živite u Australiji. Samo oko jedne trećine svih zmija na svijetu je otrovno, a od toga samo je 8% njih smrtonosno za ljude.
Iako to ne znači da trebate voljeti zmije, velika je vjerojatnost da je vaša fobija pomalo neutemeljena.
BONUS: Bazilisk gušteri mogu trčati po vodi!
Zeleni bazilisk, gušter koji živi u područjima tropskih kišnih šuma od Meksika do Ekvadora, ima prilično jedinstvenu kvalitetu – može trčati po vodi! Ovaj znatiželjni gmaz s nadimkom “Isus Krist” ima sposobnost trčanja po vodi. Njegova sposobnost da to čini dolazi od ljuskavih resa na trećem, četvrtom i petom nožnom prstu. Kada bježi od grabežljivca, širenje ovih resa i zamah dobiven trčanjem omogućuju ovom brzom gušteru da na kratke udaljenosti trči po vodi
