Prije 1960. godine, Aralsko jezero je bilo četvrti najveći unutarnji rezervoar vode na planetu, s površinom od 66.900 četvornih kilometara. Godina 1960. je ključni datum jer je tada posljednji put vodostaj jezera bio stabilan. Od tada se proizvodnja pamuka, poznatog kao “bijelo zlato” zbog njegove ekonomske važnosti u regiji središnje Azije, dramatično povećala, kao i potražnja za vodom.
Pa, kako je nastalo Aralsko jezero, kako je propalo i kako se Aralsko jezero drži danas? Postoje li planovi za oporavak? Krenimo od samih početaka.
Aralsko jezero: Postanak
Ogromno jezero nastalo je prije 5,5 milijuna godina, nakon pada razine mora koji je koincidirao s izdizanjem okolnih planina Elburz i Kavkaza. Jedna od dvije glavne pritoke jezera, Amu-Darja, nije tekla u depresiju koja sada tvori Aralsko jezero sve do početka holocena. Prethodno se probila u Kaspijsko jezero kroz Uzbojski kanal. Druga pritoka jezera, Sir-Darja, formirala je prostrano jezero u Kizilkumu tijekom razdoblja pliocena, koje je bilo poznato kao Minbulak depresija.
Depresija Aralskog jezera nastala je krajem neogena, prije otprilike 3 milijuna godina. Bazen se tek kasnije djelomično napunio vodom, a samo dio vode došao je iz Sir-Darje. Na kraju pleistocenske epohe i početkom holocena (prije otprilike 12 000 godina) depresija je po prvi put u potpunosti potopljena Amu-Darjom, koja je promijenila svoj tok iz Kaspijskog jezera u Aralsko jezero.
Hidrologija i klima prije nestanka
Aralsko jezero je nekada bilo četvrto najveće jezero na svijetu, nakon Kaspijskog jezera, Jezera Superior na sjeveroistoku Sjeverne Amerike i Viktorijinog jezera u istočnoj Africi. Sliv Aralskog jezera nalazi se uglavnom u Uzbekistanu, ali također i u dijelovima Tadžikistana, Turkmenistana, Kirgistana, Kazahstana i Afganistana.
Prije isušivanja 1960. godine imalo je bočatu vodu, salinitet mu nikada nije prelazio 12 grama po kilogramu, a vodena masa jezera bila je homogena. Vertikalna stratifikacija temperature jezera obično je bila jaka, jer je temperatura dna bila konstantnih 2-4°C tijekom cijele godine, a temperatura blizu površine bila je između 23-25 stupnjeva Celzijusa ljeti, tvoreći tako strmu termoklinu na dubini od 20-30 metara. To znači da je na polja gustoće jezera utjecala samo temperatura vode, a ne njezina koncentracija slanosti. S ukupnim prosječnim sadržajem kisika od 6,3 ml/l, Aralsko jezero je bilo prezasićeno kisikom.
Prije isušivanja Aralskog jezera, jezero je zapravo imalo veliku ulogu u lokalnoj klimi, regulirajući je ublažavanjem jakih sibirskih vjetrova tijekom zime i hladeći područje tijekom vrućih ljetnih mjeseci. Lokalna klima se smatra pustinjsko-kontinentalnom, sa širokim rasponom temperatura, vrućim ljetima, hladnim zimama i rijetkim padalinama. Godišnja količina padalina procjenjuje se na 100 mm.
Mornarička povijest
Ruska prisutnost na Aralskom jezeru započela je 1847. osnivanjem malog grada Aralsk, blizu ušća Sir-Darje. Mornarica tadašnje Carske Rusije rasporedila je svoja plovila na ogromnom jezeru, a budući da ono nije bilo izravno povezano s drugim vodenim tijelima, brodovi su rastavljeni u Orenburgu i otpremljeni gotovo 1000 kilometara kopnom u grad Aralsk, kako bi se ponovno sastavili.
Prvi brodovi koji su isplovili na jezeru bili su ratni brod Nikdai i trgovački brod Mikhail, a potonji je služio za ribolov Aralskog jezera. Počevši od 1848. godine, ova su dva broda istraživala cijelo Aralsko jezero tijekom dvije godine. Taras Ševčenko, prognani ukrajinski pjesnik i slikar, sudjelovao je u ovoj ekspediciji i napravio neke od prvih slika obale Aralskog jezera.
Godine 1851. dva nova parobroda stigla su do jezera iz Švedske, provodeći geološka istraživanja regije. Istraživanja su zaključila da u tom području nisu pronađena nalazišta ugljena pa je generalni vojni guverner Orenburga naredio da se sakupi velika količina saksaula, vrste pustinjskog grmlja, ali kako se pokazalo, to nije bilo prikladno gorivo .
Povijest propasti
Prije 1960-ih sovjetska je vlada odlučila preusmjeriti dva glavna izvora vode Aralskog jezera, Amu-Darju i Sir-Darju, s ciljem navodnjavanja pustinje za uzgoj riže, dinja, žitarica i posebno pamuka na suhom području. Plan je bio uzgajati ogromne količine pamuka kako bi se mogao izvoziti. Ovaj plan je uspio, jer je Uzbekistan 1988. postao najveći izvoznik pamuka u svijetu.
Izgradnja ogromnih i brojnih kanala za navodnjavanje započela je 1940-ih. Ogromna mreža za navodnjavanje obuhvaćala je 30 000 kilometara kanala, 45 brana i više od 80 rezervoara. Iako se plan u početku činio dobro osmišljenim, mnogi kanali za navodnjavanje bili su izuzetno loše izgrađeni, dopuštajući da voda curi i isparava. Procjenjuje se da je do 70% vode koja je prošla kroz mrežu za navodnjavanje propalo, tj. bilo neiskorišteno.
Do početka 1960-ih, 20-60 tisuća kubika vode odlazilo je svake godine na kopno umjesto u Aralsko jezero. Kako je gotovo sva opskrba vodom preusmjerena, većina zaliha vode u jezeru počela se smanjivati. Do 1970. razina Aralskog jezera padala je u prosjeku za 20 centimetara svake godine, a ta se količina povećala na 80-90 centimetara godišnje do 1980-ih. Količina zahvaćene vode iz rijeka udvostručila se između 1960. i 2000. godine, kao i proizvodnja pamuka.
Predviđanje iz 1964. navodi da Sovjeti nikada nisu marili za stanje Aralskog jezera i da su očekivali da će ono nestati. Međutim, 1960-ih je predložen projekt koji je uključivao preusmjeravanje nekoliko rijeka koje ulaze u Obski zaljev u središnju Aziju preko golemih sustava kanala koji bi ponovno napunili Aralsko jezero. Ali negativno javno mnijenje i veliki trošak projekta obeshrabrili su promatrače i projekt je napušten 1986.
Do 1998. površina Aralskog jezera smanjila se za 60%, a njegov volumen za nevjerojatnih 80%. U svojim slavnim danima, prije 1960-ih, imao je površinu od 68.000 četvornih kilometara. Do 1998. smanjio se na površinu od 28 687 četvornih kilometara, a salinitet mu je porastao s 10 g/l na 45 g/l. Godine 1987. jezero je podijeljeno na dva dijela, Sjeverno i Južno Aralsko jezero. Kao da golema količina vode koja je protraćena nije bila dovoljna, plodored se uopće nije koristio na tlu na kojem se uzgajao pamuk. To je značilo da je korišteno mnogo pesticida i gnojiva, koje je otjecanje s polja prenosilo u sve manje Aralsko jezero, što je rezultiralo ozbiljnim onečišćenjem i zdravstvenim problemima u tom području.
Ekološka kriza i posljedice
Do 2003. godine Aralsko jezero nestajalo je velikom brzinom. Povećanje slanosti praktički je značilo da je voda postala nepitka. Što je još gore, dublje vode bile su mnogo slanije od vode na površini, a budući da se nije miješala, vrh jezera je brzo ispario. Iste godine Južno Aralsko jezero podijeljeno je u zasebni istočni i zapadni bazen.
Do 2004. površina jezera smanjila se na 25% svoje veličine (17.160 četvornih km) i svjedočila je povećanju slanosti koja je pet puta veća od normalne količine. Do tog je vremena većina flore i faune jezera bila ubijena, uključujući nekoć obilne zalihe šarana, jesetre, mrene i plotice. Samo tri godine kasnije jezero se smanjilo na 10% svoje veličine, a Južno Aralsko jezero imalo je salinitet od 100 g/l.
Jezero koje se povlačilo ostavilo je ravnice prekrivene solju i raznim otrovnim kemikalijama koje su rezultat testiranja oružja, nepažljivih industrijskih projekata i gnojiva. Pješčane oluje formirale su se na novootkrivenom jezerskom dnu koje je nosilo otrovnu prašinu kontaminiranu solju, gnojivima, pesticidima i drugim kemikalijama. Ekosustavi Aralskog jezera i delti koje se u njega ulijevaju gotovo su potpuno uništeni.
Zemljište oko jezera je jako zagađeno. Ljudi koji žive oko jezera svakodnevno se suočavaju s jezerom pitke vode, ali i brojnim zdravstvenim problemima uključujući bolesti pluća, rak, bolesti jetre i bubrega. Najteže je pogođeno stanovništvo Karakalpaka, koje je živjelo južno od Aralskog jezera. Smrtnost dojenčadi u regiji među najvišima je u svijetu. Svi su usjevi uništeni solju koja je nataložena u zemlju. Ribarska industrija Aralskog jezera, koja je nekada brojala preko 40.000 zaposlenika i proizvodila 1/6 ribljeg fonda Sovjetskog Saveza, danas ne postoji. Mali ribarski gradovi pretvorili su se u groblja brodova s ribarskim brodovima razbacanim po nepreglednim slanim ravnicama.
Pješčane oluje koje su nosile brojne otrovne kemikalije uzrokovale su hladnije zime i toplija ljeta u tom području. Smanjenje Aralskog jezera izravno je odgovorno za 50-65% trenda zagrijavanja u tom području. Između 1960. i 2000. došlo je do povećanja temperature od 2-6°C, što je također uzrokovalo smanjenje oborina.
Područje je doživjelo dezertifikaciju, što znači da je zemljište degradirano na način da se njegovi prirodni resursi više ne mogu koristiti. Vegetacija je smanjena za 40%, što je rezultiralo pojačanim vjetrovima i posljedično još većim količinama prašine. Procjenjuje se da je 6 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta uništeno zbog dezertifikacije.
Nažalost, problem saliniteta je teško riješiti. Ponovno navodnjavanje malih jezera koja su izgubila svoje primarne pritoke ne kompenzira visoki salinitet koji je postignut tijekom mnogo godina. Proračun vode u jezeru određen je mnogim elementima, uključujući isparavanje, stope padalina, dotok podzemne vode i dotok iz rijeka, i mnoge druge.
Neki istraživači naglašavaju činjenicu da je isušivanje Aralskog jezera dijelom potaknuto i prirodnom varijabilnošću klime. Paleoklimatska rekonstrukcija je pokazala da je Aralsko jezero svjedočilo nekoliko sličnih epizoda smanjivanja u dalekoj prošlosti, iako nitko ne može poreći utjecaj golemog projekta navodnjavanja.
Sve u svemu, jezero je izgubilo više od 90% svoje vode. Zbog isušivanja mogu se vidjeti značajne promjene u kemijskom režimu jezera. Zasićenost kisikom drastično se promijenila između 1991. i 2002. godine, što je povećalo gustoću vertikalne stratifikacije. Razlika u slanosti između gornjeg i donjeg dijela jezera iznosi čak 12 g/l. Budući da su vertikalno miješanje i ventilacija sada postali ugroženi, donji dio kolone postao je anoksičan i sadrži vodikov sulfid.
Ali čak i prije isušivanja jezera, Aralsko jezero imalo je jedinstven sastav soli, koji se razlikovao od oceana i slanih jezera. Tijekom isušivanja, sastav soli Aralskog jezera bio je podložan brojnim promjenama zbog kemijskih taloženja i povećanja saliniteta. Prvi spojevi koji su napredovali zbog povećanja saliniteta su kalcijevi i magnezijevi karbonati, a kasnija salinizacija dovela je i do masivnog taloženja gipsa. Zbog iznenadnih promjena u fizičkim i kemijskim uvjetima Aralskog jezera, mogu se uočiti ozbiljne posljedice za biološke sustave koji žive u jezeru.
Otoci Aralskog jezera
Naziv “Aral” zapravo znači “more otoka”, a odnosi se na više od 1000 otoka koji su nekoć bili vidljivi u jezeru. Od svih otoka, Vozroždenija je bio jedan od najvećih i njegovo ime znači “Otok ponovnog rođenja”. Godine 2001. otok se pretvorio u poluotok, a nekoliko godina kasnije postao je dijelom kopna, slično drugim velikim otocima, uključujući Kokaral i Barsa-Kelmes.
Godine 1948. financiran je tajni sovjetski laboratorij za biološko oružje na otoku Vozroždenija, koji je danas sporni teritorij između Kazahstana i Uzbekistana. Laboratorij je napušten nakon raspada Sovjetskog Saveza, a navodno je bio mjesto proizvodnje, testiranja i odlaganja raznog patogenog oružja.
Industrija nafte i plina na Aralskom jezeru
Uzbekistanska vlada i niz međunarodnih naftnih kompanija, poput LUKOila i Petronasa, potpisale su sporazum o podjeli proizvodnje, s ciljem istraživanja i razvoja naftnih i plinskih polja u Aralskom jezeru. Ugovor je potpisan 2005. godine. Prema službenim izvorima, do 1. lipnja 2010. iz Aralskog jezera, s dubine od 3 km, izvađeno je 500.000 kubika plina.
Potencijalna rješenja
Projekti usmjereni na rješavanje problema isušivanja imali su različite rezultate u prošlosti. Na primjer, projekt velikog zahvaćanja i ponovnog kanaliziranja Sir-Darje koji su 2005. dovršili Svjetska banka i vlada Kazahstana rezultiralo je stabilizacijom ravnoteže vode u Sjevernom Aralskom jezeru između 2005.-2011. Ipak, sva poboljšanja u obnovi vode bila su kratkog vijeka i bezbrojne su inicijative propale s obzirom na složenost hidrološkog sustava sliva.
Čini se da su investitori odustali od ovih velikih, prekograničnih i skupih projekata. Neki programi su još uvijek u tijeku, ali su manje ambiciozni i njihova provedba još uvijek nije jasna. USAID je nedavno pokrenuo Regionalnu aktivnost za zaštitu voda i osjetljivi okoliš 2021.-2024. vrijednu 1,35 milijuna američkih dolara usmjerenu na male inovativne projekte diljem sliva. Europska investicijska banka objavila je 2019. da se priprema uložiti 100 milijuna eura u projekte obnove Aralskog jezera u Uzbekistanu, ali projekt je odgođen, a planovi za njegovu provedbu ostaju nejasni.
Unatoč bezbrojnim (neuspjelim) pokušajima obnove Aralskog jezera, veliki dio regije i dalje pati od ekstremne degradacije okoliša i društvenih i ekonomskih posljedica koje slijede. Četrdeset milijuna ljudi živi u bazenu Aralskog jezera i izloženi su po život opasnim posljedicama isušivanja jezera.
Ključno javnozdravstveno pitanje vezano uz isušivanje Aralskog jezera je eminentna zdravstvena zabrinutost koju to može izazvati jer soli, teški metali i kemijski toksini u zraku i vodi utječu na tijela. Kontaminacija iz industrijskog sektora nastaje ispuštanjem otrovnih ostataka u rijeke i zrak, što dovodi do teških slučajeva trovanja i kroničnih respiratornih bolesti. Studija iz 2021. pokazala je da ljudi koji žive u područjima najbližim Aralskom jezeru imaju višu stopu kardiovaskularnih bolesti, kao i psihičkih poteškoća. Nadalje, podaci iz lokalnih onkoloških ambulanti u slivu Aralskog jezera između 2004. i 2013. otkrivaju veće stope zloćudnih novotvorina, koje se manifestiraju u mnoštvu različitih vrsta raka.
Druga sve veća zabrinutost za javno zdravlje je mogući prijenos bolesti koje dolaze s bivšeg otoka Vozdroženija, ključnog mjesta za testiranje biološkog oružja od strane Sovjetskog Saveza. Iako su objekti povučeni iz upotrebe, postoji zabrinutost da bi bolesti poput antraksa, velikih boginja, kuge ili tifusa mogle postati izložene daljnjim isušivanjem nekadašnjeg jezerskog dna, u kojem su pohranjeni toksični materijali i infrastruktura.
Malo je vjerojatno da će Aralsko jezero potpuno presušiti do kraja stoljeća. Međutim, područje će nedvojbeno postati hiperslano i od male ekološke ili gospodarske vrijednosti. Ono što je nekoć slavno opisano kao “jedna od najgorih ekoloških katastrofa na planetu” od strane tadašnjeg U.N.-ovog glavnog tajnika Ban Ki-moona više je od ekološke katastrofe; to je javnozdravstvena hitnost. Rješavanje ove krize trebalo bi biti na čelu svakog budućeg ulaganja u Aralsko jezero i okolno područje.