Strizibuba će izaći na vidjelo u toplim danima kasnog proljeća i ljeta kada ju namami slatki miris hrpe svježe posječene građe. Jednom kad naučite prepoznati strizibubu, više to nećete zaboraviti. Ovi kukci nevjerojatnog izgleda u toplim mjesecima traže mjesta za upoznavanje partnera i polaganje jaja.
Jednu ili možda dvije godine ličinke strizibuba hranile su se u tunelima koja su prokapale kroz stabla, žvačući drvo snažnim čeljustima. Neki su se pojavili kao odrasle jedinke još prošle jeseni, spavajući zimski san tijekom zime. Sada ih proljetno sunce mami van.
Strizibuba pripada obitelji kornjaša (Cerambycidae). Prisutna je na svim kontinentima osim Antarktike i obično ju karakteriziraju izuzetno dugačke antene. Njihove dugačke antene često mogu biti duže od samog tijela strizibube. Kod raznih članova obitelji, međutim, antene su prilično kratke i takve se vrste mogu samo uz detaljno znanje prepoznati i razlikovati od srodnih obitelji kornjaša kao što su zlatice (Chrysomelidae).
Mnoge vrste strizibuba imaju zanimljive šare, boju i općenito je riječ o prilično velikim kukcima, što mnoge vrste čini lako prepoznatljivima na terenu. Gotovo je nemoguće da ste šetali našim šumama, a da na putu niste morali zaobići nekog od ovih krupnih kornjaša; ponajčešće je to hrastova strizibuba, koja se odlikuje crnim oklopom.
Jedan od najljepših primjeraka je alpinska strizibuba (Rosalia alpina) na koju možete naići i kod nas, jer prebiva u bukovim šumama. U Hrvatskoj joj pripada status strogo zaštićene životinje čiji je broj populacije u opadanju zbog gubitka prirodnog staništa.
U svijetu postoji više od 30 tisuća vrsta strizibuba, a u Hrvatskoj prebiva oko 300 vrsta od kojih su najpoznatije kućna strizibuba (Halotrupes bajulus), hrastova strizibuba (Cerambyx cerdo), sjajnozelena mošusna ili vrbova strizibuba (Aromia moschata)topolova strizibuba (Saperda populi) te pjegava cvjetna strizibuba (Leptura maculata) koja je žute boje crnim pjegama i može ju se naći kako odmara na cvjetovima.
Ovdje ćemo opisati kućnu strizibubu pošto ona provodi najviše vremena s nama ljudima, te hrastovu strizibubu koju se može najčešće susresti u našim šumama i koja svojom veličinom svaki put ponovno impresionira.
Brojne vrste strizibuba izgledom oponašaju mrave, pčele i ose (poput osolike strizibube, Necydalis major) iako je većina vrsta kriptično obojena. Rijetka strizibuba Titanus giganteus iz sjeveroistočne Južne Amerike često se smatra najvećim kukcem na svijetu, s maksimalnom poznatom duljinom tijela od nešto više od 16 centimetara.
Životni ciklus strizibuba
Osim što izaziva divljenje kao odrasli kukac, strizibuba je dosta poznata i po svom ponašanju dok je još u fazi ličinke. Naime, ako ste ikada imali “crva” koji vam je nagrizao drvo u kući, najvjerojatnije se radilo o ličinki kućne strizibube.
Većina ličinki strizibuba su bušilice listopadnog i crnogoričnog drva. Mali broj vrsta poput Phytoecia i Agapanthia su fitofagi koji se hrane biljnim materijalom zeljastih biljaka. Jedan neobičan oblik razvoja javlja se u rodu Pseudovadonia gdje se ličinke razvijaju u gljivičnom miceliju unutar tla.
Odrasle jedinke alohtonih vrsta (nasuprot autohtonih) redovito se pronalaze nakon što izađu iz uvezenih drvnih proizvoda, ponekad mnogo godina nakon što su uvezeni.
Životni ciklus počinje tako što ženka strizibube polaže jaja u trule gljive, živo ili mrtvo drvo. Nakon što se jaja izlegu, ličinke se počinju hraniti izvorom hrane. Duljina vremena provedenog u stadiju ličinke razlikuje se među vrstama, ali to vrijeme može varirati od nekoliko mjeseci pa do nekoliko godina.
Jednom kad ličinke dosegnu odgovarajući stadij u svom razvoju, počinju se kukuljiti, a nakon završetka kukuljenja pojavljuju se kao odrasli kornjaši.
Odrasle jedinke često se nalaze na cvijeću ili na nedavno palom ili posječenom drvetu.
Neke vrste kao što je kućna strizibuba mogu se smatrati štetočinama u kućama jer se razvijaju u građevinskim drvenim konstrukcijama.
Međutim, strizibube su također od velike ekološke važnosti u ekosustavu jer mnoge vrste pružaju neprocjenjivu uslugu oprašivanja, a ličinke jedu raspadajuće tvari, zauzvrat reciklirajući hranjive tvari kroz ekosustav.
Kako izgleda?
Različite vrste strizibuba imaju i različit izgled, ali jedna im je fizička osobina svima zajednička – a to su iznimno duge antene. Strizibube se mogu naći u raznim bojama, od crne i smeđe pa do žutih, plavih i crvenih šara u različitim dizajnima i oblicima.
Duljina strizibube obično varira od 2 do 3,5 cm. Antene su im često dvostruko veće od tijela. Međutim, različite vrste kukaca razlikuju se u duljini i visini, a Titantus giganteus može narasti i do 16 cm! Sjetite se i tog podatka ako se osjetite zastrašeni pred veličinom naše domaće, hrastove strizibube, koja doseže 3,5 centimetra.
Na našem području može se naći i srodni kornjaš jelenak, koji može narasti i do 8 centimetara. I dalje duplo manji od južnoameričke strizibube!
Strizibube se kreću polako i ne mogu se kretati velikom brzinom, ali mogu letjeti na kratke udaljenosti.
Kako ju pronaći?
Odrasle strizibube je lakše pronaći, a metode otkrivanja znatno su manje destruktivne za stanište. Strizibube se u prirodi počinju pojavljivati od travnja do kolovoza, iako se neke vrste mogu naći već u ožujku i sve do rujna – to zapravo zavisi o klimatskim uvjetima nekog područja.
Odrasli kornjaši mogu se naći kako se hrane cvijećem, a glog i brojne vrste štitarki (poput, primjerice, mrkve) su fantastične biljke domaćini.
Kako komuniciraju strizibube?
Strizibube prvenstveno komuniciraju jedne s drugima putem kemijskih znakova. Premda komuniciraju i putem vizualnih kanala, najčešće se služe kemijskim kanalima komunikacije kao što je emitiranje feromona.
Što jedu?
Ličinke strizibuba hrane se drvetom u kojem se nalaze. Strizibube se hrane različitim vrstama biljaka, drvećem poput topole, breze, vrbe, brijesta, javora, divljeg kestena i jasena. Neke vrste strizibuba također se hrane biljkama poput niskog grmlja, lišćem drveća, grančicama biljaka i korom mladih stabala.
Jesu li strizibube opasne?
Strizibube ne predstavljaju prijetnju za životinje i ljude, ali mogu uzrokovati veliko razaranje ljudskih domova. U Sjevernoj Americi, gdje su mnoge kuće napravljene od drva, najezda strizibuba može uzrokovati veliku štetu strukturi kuće.
Budući da se ovaj kukac hrani drvetom, lako može stvoriti gnijezda unutar kuća, a da vlasnici i ne shvate da imaju problema s infestacijom duže vrijeme. A to nas dovodi do poglavlja o kućnoj strizibubi.
Kućna strizibuba (Halotrupes bajulus)
Ovi su kornjaši poznati kao štetočine zbog svoje sposobnosti uništavanja drva. Kućna strizibuba je na drugom mjestu odmah iza termita u smislu štete koju uzrokuje.
Ipak, neke stvari o ovim kukcima znamo, što nam može pomoći već na prvoj liniji obrane. Poznato je da se ličinke kućne strizibube vole hraniti novijim drvom, jer svježije drvo ima veći sadržaj smole. Dakle, tipično su velike zaraze uglavnom u strukturama starim 10 godina ili manje. Njihovo stanište preferira meko drvo poput bora, jele ili smreke, a izbjegavat će drvo javora, jasena, hrasta ili topole.
Odrasle kućne strizibube obično su duge 2,5 centimetra i tamnosmeđe su boje. Imaju prepoznatljive dugačke antene, specifične za sve strizibube, koje su obično duge trećinu duljine tijela. Tik iza glave imaju dvije sjajne crne kvrge i mutne sive mrlje na donjem dijelu leđa.
Međutim, odrasli kornjaši nisu problem. U drvu se rijetko nalaze. Ako ste ikad uočili koju jedinku, to je obično u blizini izvora svjetla ili prozora. Svu štetu čine ličinke koje ostaju skrivene u drvu dok se razvijaju – e, to su ti “crvi” koje tijekom noći možemo čuti kako grickaju negdje u unutrašnjoj strukturi kuće.
Ako uspijete izvaditi “crva”, uočit ćete tri minijaturne očne pjege s obje strane glave i široka usta koja kao da su razvijena u osmijeh. Naravno, ovoj bebi strizibubi su potrebna velika usta kako bi se lako probijala kroz naše parkete i drvene grede.
Larve se izlegu nakon što odrasle jedinke polože jaja na izložene drvene površine. Čim se izlegu počinju se hraniti drvom stvarajući malene tunele. Bijele su boje i duge otprilike 3.5 centimetra kada su potpuno zrele.
Ovisno o staništu i klimi, ovi kornjaši mogu živjeti između 2 i 10 godina, često ostajući u stadiju ličinke i po nekoliko godina, što ih čini iznimno opasnima za drvene konstrukcije.
Nakon što su ličinke spremne za pupaciju, počinju se probijati do površine drva. I na kraju, sami će izaći iz drva kako bi pronašli partnera.
Nakon što se ličinke izlegu i počnu hraniti drvetom, stvaraju štetne tunele. Kako idu dalje u tunele, za sobom ostavljaju fras (izmet i komadiće drveta), koji se uglavnom izlijeva iz izlazne rupe i pada na pod. Tada ćete biti sigurni da su čudni zvukovi škripanja bili prvi znaci zaraze. Ti se zvukovi obično mogu čuti u kasno proljeće ili rano ljeto kada je u zraku puno vlage.
Znat ćete je li zaraza aktivna ako se ova fina prašina pojavi nekoliko tjedana nakon što ste je prvo očistili.
Tretirano i na zraku osušeno drvo manje je osjetljivo na infestacije. Ovo uključuje ogrjevno drvo koje je potrebno oguliti od kore, cijepati i uskladištiti izvan kuće.
Larve napreduju na vlazi pa je bitno u kući održavati stupanj vlažnosti kako biste smanjili mogućnost da vam se u kući nastani ovaj neželjeni stanar.
Ako želite spriječiti odrasle jedinke da polažu jaja na izložena područja, prebojajte ili prelakirajte izložene drvene površine u kući. Osim toga, zarazu neobrađenog drva možete spriječiti primjenom proizvoda na bazi boraksa.
Hrastova strizibuba (Cerambyx cerdo)
Hrastova strizibuba je najveća strizibuba u Europi, a lokalno je uobičajena u cijeloj Europi i Maloj Aziji; javlja se također na većini mediteranskih otoka i u sjeverozapadnoj Africi, istočni opseg rasprostranjenosti je Crno More, a na sjeveru se javlja u nekim južnim pokrajinama Švedske.
Noge i tijelo su crni, osim krilca koje su prema vrhovima crvenkastosmeđe boje. Ovo je saproksilna vrsta, što znači da je u jednom dijelu svog životnog ciklusa ovisna o mrtvim ili umirućim stablima, a ekološki je povezana sa starim jedinkama različitih vrsta hrastova.
Razvoj ličinki traje minimalno tri godine i odvija se u još svježem drvu. Ličinke ne naseljavaju mrtve hrastove, a glavna su im meta oslabljeni hrastovi.
Čini se da nema sumnje da je vrsta pretrpjela velike gubitke i smanjila se zbog gospodarenja šumama tijekom posljednjih desetljeća, i dok je nestala s mnogih bivših lokaliteta, ostaje lokalno uobičajena i ponekad je ima u izobilju, naročito u toplijim južnim područjima.
Uobičajeno stanište su otvorene nizinske listopadne šume s puno zrelog hrasta izloženog suncu i u različitim stadijima truljenja. U dobrim godinama hrastova strizibuba može se pronaći i u šumskim parkovima, pa čak i domaćim vrtovima u središnjoj Europi.
Premda se hrani hrastom, hrastova strizibuba nije isključiva pa se njene ličinke mogu naći i u drvetu trešnje, brijesta, jasena, bukve, vrbe, oraha, kestena i platane.
Zbog toga što se hrani drvetom, strizibuba se često smatra štetočinom i insektom kojega treba istrijebiti te od kojega se zazire, no njihova je uloga „čistača“ u ekosustavu od iznimne važnosti i, kao i svaki drugi pripadnik prirodnoga svijeta, ima svoje mjesto i ulogu u održavanju prirodne ravnoteže.
