Ako ne znate što je Sibiraea altaiensis ssp. Croatica odnosno Hrvatska sibireja, danas smo za vas pripremili pravu znanstvenu poslasticu! Ne morate biti biolog ili botaničar kako biste uživali u ljepoti i unikatnosti ove vrste. Ova izuzetno zanimljiva biljka pripada porodici Rosaceae, što znači da je srodna s različitim ružama, a može narasti i do 1 metar visine, ovisno o tome koliko je vjetra.
Danas se još uvijek raspravlja je li Hrvatska sibireja zapravo samo već poznata S.laevigata ili je nova, zasebna vrsta. Kako bilo, kod nas je zaštićena od rujna 1964. godine kad je donesen Zakon o zaštiti prirode te se još uvijek istražuje, ali u nedovoljnim količinama. Ako se zaista radi o staroj, već otkrivenoj vrsti, tada je ista i u području Kine te u Bosni i Hercegovini na planinama pod nazivom Čabulja i Čvrsnica.
Ako ne, tada Hrvatska zaista na području Velebita ima posebnu floru koja je karakteristična isključivo za tu kombinaciju prirodnih, klimatskih i meteoroloških uvjeta. Krenimo u istraživanje Hrvatske sibireje.
Kako da ju prepoznam?
Hrvatska sibireja je zaštićena, a radi se o podvrsti obične sibireje. Ovaj gusti, listopadni grm u rastu postaje viši i širi te je na kraju prilično razgranat. Ovo je tako zbog svakodnevnog vjetra, a biolozi vjeruju da je to ujedno i prilagodba kroz evoluciju – s obzirom na to da je na Velebitu oduvijek vjetrovito, biljka se sama krenula širiti radi stabilnosti. Kora ove biljke je ciglaste boje (crvenkastosmeđe), a stabljika je pomalo dlakava kako ne bi gubila vodu ako postane vruće.
Našu Hrvatsku sibireju prepoznati možete i po jednostavnim listovima koji su dugi i do 10 centimetara, a široki tek oko centimetar ili dva. Listovi su naizmjenični, imaju maleni šiljak na vrhu, ali ne bodu – ne brinite. Ipak, nemojte brati niti rezati ovu biljku!
Ako želite pronaći sibireju, morate posjetiti područje Velebita u lipnju ili srpnju, jer jedino tada ova biljka cvate pa ju je mnogo lakše prepoznati zbog metličastih, rahlih cvatova čiji su vjenčići izgrađeni od okruglastih, bijelih latica. Prašnice su također bjelkaste, a plodnice su crvenkaste.
Hrvatska se sibireja razmnožava sjemenom pa, s obzirom na to da vjetra na Velebitu ima napretek, ovu biljku možete naći rasprostranjenu na raznim stijenama. Ona praktički izlazi iz stijene u puno slučajeva, a njeni korijeni sežu vrlo duboko, što je još jedna evolucijska prilagodba vjetrovitom području.
Plodovi ovog cvijeta poprimaju crvenosmeđu boju i radi se o mjehurićima od pola centimetra. Oni se otvaraju tek krajem rujna i iz njih ispadaju svijetlosmeđe sjemenke.
Gdje pronaći Hrvatsku sibireju?
Hrvatska sibireja, ako uzmemo u obzir da nije jednaka vrsti u Sibiru, raste isključivo u Hrvatskoj. Postoje razne druge vrste sibireja, ali ova je specifična po tome što raste na vrlo nepristupačnim mjestima. Sjeverni i Južni Velebit poznati su kao staništa koja broje i preko jedan kilometar nadmorske visine – baš takvo stanište voli Hrvatska sibireja.
Stefan Kocsis, preparator iz Budimpešte, našao se na Velincu i tamo je istraživao biljne vrste. Otkrio je upravo ovu biljku, koju je tek Arpad von Degen imenovao na latinskom – Sibiraea croatica. Nažalost, danas je vrlo malo istraživanja u vezi povijesti i srodnih vrsta ove biljke pa zato ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je ona unikat.
Toplina, sunčeve zrake, otvoren prostor, šikare, kamenje i pretplaninska područja… To su neka od obilježja mjesta koja skrivaju ovu zaštićenu biljnu vrstu. Pripazite da se ne izložite opasnosti tražeći ovu vrstu, pogotovo s obzirom na to da je zna biti i na strmovitim, visokim mjestima. U takvim slučajevima, bolje je da fotografirate ovu vrstu iz daljine!
Zanimljivo je to da je Hrvatska sibireja otporna na temperaturu u oba ekstrema – može preživjeti i na ljetnim vrućinama, ali i na -25°C. Obično se sibireje nalaze u južnom Sibiru, što objašnjava kako je njima srodna Hrvatska sibireja također otporna na niske temperature. Zato je ona jedna od rijetkih biljaka koja se može rasprostraniti i preživjeti na Velebitu gdje su uvjeti zaista ekstremni.
Ako se i vi zaputite na Velebit u potrazi za Hrvatskom sibirejom, tražite bukovu šumu ili staništa gdje ima crnog bora. U blizini ćete tada naći i ovu biljku čije snažno korijenje prodire u vapnenačke slojeve stijena. Tako se biljka osigurava od loma i čupanja.
Zanimljivosti o Hrvatskoj sibireji
Državni zavod za zaštitu prirode zapravo nema dovoljno podataka o ovoj sibireji da bi zaključio radi li se o vrsti koja je identična onoj u Rusiji, Kini i Bosni, te je ona neko vrijeme bila kategorizirana kao nedovoljno poznata vrsta. Kasnije se vodila i kao rijetka vrsta, međutim, zbog svog uspješnog razmnožavanja, u 2005. je stavljena u kategoriju gotovo ugrožene vrste.
U nadi da planinari i entuzijasti neće rezati i nositi ovu biljku sa sobom, DZZP je ostavio njen status kao ugrožen. Zbog njene posebne naravi u smislu ekološke otpornosti, ona je svakako posebna i zaslužuje biti zaštićena. Smatra se da je ova biljka zbog svoje prilagodbe tijekom zadnjeg ledenog doba uspjela preživjeti i da je nakon toga ostala jedna od najotpornijih biljaka u državi.
1971. godine objavljen je članak pod nazivom „Novo nalazište svojte Sibiraea Laevigata subsp. Croatica Degen na Velebitu“. Ovaj članak napisao je Fran Kušan i u njemu je opisano područje između Velinca te Brizovca i Pejakuše kao glavni centar i glavno nalazište. Iznad Babrovače, kad su je prvi puta našli, nazvali su je Kroatische Blauspiere.