Velebitska degenija jedna je od najpoznatijih biljaka u Hrvatskoj, a dolazi iz biljne porodice Brassicaceae. Riječ je o endemskoj biljci imenom Degenia velebitica, karakterističnoj za područje Velebita po kojemu je i dobila svoje ime.
Zbog svoje rijetkosti i endemičnih svojstava strogo je zaštićena već dugi niz godina, a kao jedna od važnih i najinteresantnijih biljaka u Hrvatskoj svoje zasluženo mjesto je pronašla na kovanici od 50 lipa.
Postoje samo tri nalazišta velebitske degenije, a sva se nalaze uz planinske izvore gdje je ona pronašla svoje mjesto u pukotinama sjenovitih i ugodno vlažnih stijena. Pronađena je i u bukovoj šumi, također na vlažnijem kamenom staništu. Jasno je već po imenu ove biljke kako je ona jedinstvena za Hrvatsku i za naše reljefne oblike, stoga se mnogi znanstvenici svijeta bave njom u ljetno razdoblje, kad je na planinama toplije.
Dva nalazišta ove cijenjene endemske biljke se nalaze na južnom dijelu Velebita, dok se jedno nalazi u srednjem dijelu velebitskog gorja. Ovdje je riječ naravno o prirodnim staništima i nalazištima. Trudom botaničara ona je presađena na nekoliko mjesta, a jedno od njih je Zavižan, tj. meteorološka postaja.
Krhka i nezaštićena biljka pred nestajanjem
Velebitska degenija je niska trajnica dugog korijena koji joj olakšava prianjanje i nicanje iz stjenovitih planinskih pukotina. Vrijeme njene cvatnje je prijelaz proljeća u ljeto – svibanj i lipanj. Ako ju želite fotografirati, morate ići na Velebit u ovom periodu, inače nećete vidjeti njenu punu ljepotu. U periodu bez cvatnje vrlo ju je teško zamijetiti, posebice ako ste laik u botanici.
Nažalost, iako je strogo zaštićena, još uvijek se nisu poduzele neke strože mjere u vezi njene zaštite. Zbog toga se broj jedinki konstantno smanjuje, a jedan od razloga za to je prirodan i tu je riječ o smanjivanju stočarskog uzgoja što dovodi do porasta zaraštenih područja na kojima degenija tada ne može opstati. To se događa zbog manjka stoke i ispaše koji su održavali ravnotežu biljnih zajednica.
Drugi, osobito razočaravajući razlog nestanka ove rijetke biljke leži i u ljudskoj nesavjesnosti i okorištavanju. Mnogi skupljači biljaka pokušavaju presađivati velebitsku degeniju, iskopavajući ju iz njenog staništa, ali ona ne može preživjeti van ovog ekosustava i redovito ugiba zbog toga. Time se drastično smanjuje njena populacija i nepovratno se oštećuje njeno stanište.
Velebitska degenija se dodatno proučava i zbog svoje specifičnosti da raste i živi u ekstremnim životnim uvjetima, od kojih je jedan izrazito visoko ultraljubičasto sunčevo zračenje. Znanstvenici su utvrdili da biljka ima izrazito visoke fiziološke zaštitne mehanizme koji je štite od UV zračenja, a to je ujedno još jedan razlog zašto ova biljka ne podnosi presađivanje.
Velebitska degenija i njena veza s Mađarskom
„Dragulj Velebita“ otkrivena je davne 1907. godine od strane mađarskog prirodoslovca Arpada von Degena koji je prilikom pronalaska bio svjestan da je riječ o novoj i nepoznatoj biljci, ali ju je premalo proučavao i zaključio da pripada porodici Lesquerella.
Iako je bio na glasu baš po svom poznavanju balkanske flore, velebitska degenija je bila jedna od rijetkih biljaka koju nije uspio ispravno kategorizirati. Bez obzira na njegovu pogrešku, ovaj je cijenjeni velebitski cvijet dobio ime baš po njemu. On je godinama proučavao velebitsku floru i bio veliki ljubitelj ovog planinskog kraja, a također se može pohvaliti otkrićem još jedne endemične vrste – hrvatske sibireje.
Kao vrsni poznavatelj biljaka velebitskog kraja napisao je i cijenjenu knjigu „Flora Velebitica“ koja sadrži popis svih biljaka koje je pronašao na velebitskom i obližnjem području, uključujući slabo pristupačna i opasnija područja. Ovu njegovu grešku je kasnije ispravio botaničar von Hayek koji ju je smjestio u rod u kojem se i danas nalazi – Degenia, a u kojem je velebitska degenija jedina vrsta. Njena posebnost dosta je bitna za biologe, a s obzirom na to da je tako kratko aktivna u svom rascvjetanom obliku, istraživanja vezana za nju i njene srodne vrste se sporije odvijaju.