Nacionalni parkovi

Nacionalni park Paklenica – veličanstveni samoodrživi ekosustav

Nacionalni park Paklenica, kao jedan od najpoznatijih i najzanimljivijih parkova Hrvatske, svoju posebnost nosi u mnoštvu geomorfoloških oblika te veličanstvenoj flori i fauni Velike i Male Paklenice, koja je i dan danas gotovo netaknuta i dobro očuvana.

Park se smjestio na obroncima južnog Velebita, gdje se ujedno nalaze i najviši vrhovi spomenute planine. On obuhvaća prostor Male i Velike Paklenice i njihovih tokova, koji su se urezali u padine Velebita.

Ono što je uistinu posebno kod ovog parka jest to da se na tako malom području nalazi toliko bogatstvo geomorfoloških oblika te vrlo atraktivni krajolici upotpunjeni bogatim ekosustavima. Najprepoznatljivija obilježja Paklenice definitivno su njezine guste šume crnog bora te duboki kanjoni dviju rijeka. Osim prirodne baštine, ovaj nacionalni park bogat je i kulturnom baštinom te destinacijama za ljubitelje povijesti.

Prirodne ljepote Paklenice

Geomorfološka ljepota

Raznolikost reljefnih oblika jedna je od najvećih atrakcija ovog nacionalnog parka. Tako su kanjoni Velike i Male Paklenice samo neke od najpoznatijih atrakcija ovog parka.

Kanjon Velike Paklenice dugačak je čak 14 km te je veći od dvaju spomenutih. Najfascinantniji dio ovog kanjona jest strmi pad potoka u blizini Anića luke, gdje se strmi kukovi uzdižu iznad potoka i tvore jedan od najljepših prizora Paklenice.

Kanjon Male Paklenice, iako nešto skromniji, još uvijek je važan, i jednako lijepog oblika.

Osim kanjona moguće je naći brojne udoline poput Velikih i Malih Močila, te Borovnik, nazvan po gustim šumama bora koje krase cijeli nacionalni park. Svi ovi geomorfološki oblici krase Nacionalni park Paklenicu i čine ga posebnom destinacijom vrijednom posjeta.

Nacionalni park Paklenica savršen je prikaz raznolikog krša, te se na području parka mogu naći brojni reljefni oblici poput škrapa, kamenica, rupa i naravno, špilja koje su nastale intenzivnim djelovanjem vode.

Prekrasno podzemlje

Već smo spomenuli da Nacionalni park Paklenica obiluje brojnim krškim oblicima te je tako za očekivati da se na njezinom prostoru nalaze i brojne špilje i jame kao najistaknutiji krški oblici.

U 19. stoljeću napokon su počela brojna speleološka istraživanja, kojima se utvrdilo da ovo nisu samo geografski važni oblici, već i paleontološki i arheološki vrijedni prostori.

Tako su najveća nalazišta ona u špilji i jami u Zubu Buljme. Iz jame je izvađena i lubanja špiljskog medvjeda stara čak 30 tisuća godina.

Osim ovih, najstarijih nalazišta, vrlo je poznato i ono u pećini uz Pazjanicama, gdje je nađena stara keramika te kosti koje dokazuju kako je Paklenica bila naseljena već tijekom bakrenog i brončanog doba.

U nešto bližoj prošlosti ove špilje imale su ulogu spremišta i zaklona, te brojni nalasci upućuju na to da je stanovništvo koristilo špilje kao spremišta za stoku. Najvažnija nalazišta koja nam to otkrivaju jesu Babunjuša, Mokrača, Špilja kod Kneževića, Lukčeva pećina te Marasovića pećina.

Za sada su na području parka istraživana čak 115 objekta, od kojih je najdublja jama naziva Ponor na Bunjevcu. Ovaj ponor drži titulu jedne od najduljih jama u državi.

U Crljenom kuku se pak nalazi druga najdublja jama, znatno manje dubine, ali s ogromnom, prostranom dvoranom.

Velika atrakcija je i Jama lijepih fosila u kojoj su nađene nakupine fosilnih ostataka školjaka.

Najdulja špilja Paklenice jest Jama Vodarica, s čak 300 metara duljine. Svi ovi podzemni oblici ne idu u ekstreme što se tiče duljine, dubine ili veličine špilja iliti jama. Ipak, ovi su objekti zabavna destinacija za posjetiti te sa sobom nose puno povijesnih zanimljivosti i vizualnih.

Raznovrsnost voda

Ispod naslaga karbonatnih stijena nalaze se brojni vodonepropusni sedimenti koji čuvaju vodu. Stoga ona u potpunosti ne ponire, već staje kod vodonepropusnog sedimenta i tamo se stvaraju mnogi tokovi voda. Paklenica je bogata rijekama i potocima, ali i stalnim izvorima pitke vode, od kojih su najvažniji Crno Vrilo, Stražbenica, Pećica i Kontinovo vrilo, upravo zbog izrazito visoke kvalitete vode.

Najjači izvor Nacionalnog parka Paklenicu su Ivine vodice koje se nalaze na čak 1200 metara nadmorske visine.

Ispod Anića luke teče potok Velika Paklenica, jedan od razloga zašto je Nacionalni park nazvan svojim imenom. Ovaj prekrasan potok ulijeva se u more te teče punim tokom cijele godine. Njegov mali blizanac Mala Paklenica, izvire iznad Vlaškogradske drage te je na visini dvjestotinjak metara niže od Velike Paklenice. Ovaj potok puno je manjeg kapaciteta od Velike Paklenice, te ovisi o dobu godine.

Pri samom vrhu Velebita nalazi se Babino jezero, jedno od stalnih nakupina vode. Ovo jezero, kao i ostali vodeni oblici Paklenice prekrasni su prikazi ljepote vode, ali nemaju samo estetsku važnost. Ove vode stanište su brojnoj flori i fauni, te u njoj žive mnogi organizmi prilagođeni na ovakvo stanište.

Flora parka

Biljni svijet Paklenice i njegovo bogatstvo očituje se u preko tisuću biljnih vrsta koje su pronašle svoje stanište u parku. Na području parka nalazi se čak 79 endemičnih vrsta te se park diči raznolikošću i količinom rijetkih te zaštićenih vrsta. U parku prevladavaju trave, glavočike, lepirnjače, ružovke, sunače i karanfili, a neke od endemičnih biljaka koje je moguće pronaći su kitajbelov pakujac, malijevo devesilje i hrvatski zvončić.

Razlog zašto su se mnoge biljke ovdje naselile jest to što pukotine ovih krških stijena imaju specifične uvjete koji biljkama omogućuju opstanak. Osim rupa u kršu koje su staništa biljkama, mnoge rastu i na prostoru točila tj. sipara. Stijene i kamenjari Paklenice obrasli su prelijepim zaštićenim vrstama te su se u dolinama našle najljepše biljne vrste ovoga parka. Sve od ljiljana pa do orhideja krasi niže dijelove parka.

Šume Paklenice

Širok raspon nadmorskih visina ovog Nacionalnog parka samo je jedan razlog velike raznolikosti šumskog pokrova ovog parka. Na najvišim vrhovima smjestile su se guste zajednice klekovine bora krivulja s kozlokrvinom. Ova šuma bora klekovine najveća je u Hrvatskoj. Na nešto nižem, ali još uvijek visokom prostoru nalaze se bukove šume s kopljastom paprati koje su specifično oblikovane zbog strmina i velike količine oborina koje padaju na grane bukve.

Na kiselom tlu našle su se šume bukve s bjelkastom dekicom u kojima je tlo prekriveno debelim pokrivačem od mahovine koji osigurava vlažnost tla fauni tla.

Vodotoci Paklenice razlog su stvaranja zajednice šume bukve s velikom mrtvom koprivom. Ova šuma prostire se duž potoka Brezimnjače.

Na suhom tlu Paklenice rastu zajednice crnog bora s dunjaricom. Ove šume preferiraju kiselije tlo koje dobivaju zbog vapnenca u većem dijelu parka.

Na najnižim se površinama nalaze šume i šikare hrasta medunca te bijelog graba, skupa s crnim grabom s jesenskom šašikom.

Samo u šumama Paklenice stanište su našle 42 vrste velikih sisavaca poput medvjeda, divljači, kuna, lasica i drugih. U ovim šumama nalazi se i mnogo šišmiša koji često svoja staništa nalaze u šupljim deblima bukovih šuma.

Fauna parka

Osim bogatog biljnog svijeta, u ovome parku stanište su našle i brojne životinje. Veliki broj insekata, vodozemaca i gmazova žive u kršu Paklenice, ali su ipak najbrojnije ptice, s čak 260 vrsta koje žive u parku. Ovdje stanište nalaze i neke ugrožene ptice poput sivog sokola i jastreba.

Od sisavaca u parku se nalaze jeleni, smeđi medvjedi, divokoze, vukovi i drugi.

Ne smijemo zaboraviti i brojne podzemne životinje koje borave u špiljama i jamama Paklenice. U podzemlju nalaze se čak dvije vrste endemskih račića te mnogi rijetki kukci.

Također, više vrsta šišmiša koji se skrivaju u podzemlju zbog vremenskih uvjeta.

Kulturna baština Paklenice

Arheološki nalazi parka

Područje Paklenice, to jest južnog Velebita, naseljeno je već od prapovijesti. Za vrijeme ledenog doba ovo područje naselile su male nomadske grupe lovaca-sakupljača koje su prepoznale mogućnosti ovog prostora.

Najraniji nalazi upravo su oni nađeni u Vaganačkoj pećini: pronađeni su korišteni kremeni alati iz doba mezolitika.

Vjeruje se da su prije oko 8 tisuća godina na područje Paklenice došli poljoprivrednici i stočari, koji su sa sobom donijeli stoku i žito, te znanje o uzgoju hrane i životinja. Prethodno lovno-sakupljački način života ubrzo gubi smisao pa se ljudi polako počinju prilagođavati na stočarstvo i započinju pastirski način života. Špilje se sada koriste kao skloništa za stoku i ljude, koji u njima ostavljaju brojne materijalne ostatke. Tako su arheolozi našli ostatke kosti, alata i pribora te čak posuđa koje su svakodnevno koristili.

U brončanom dobu, napokon počinje gradnja prvih većih utvrda i suhozidnih građevina to jest gradina. Ove utvrde služile su kao zaklon obližnjem stanovništvu u slučaju provala ili drugih opasnosti. Te gradine kontrolirale su važne trgovačke i prometne puteve koji su vodili u Liku. Danas su te građevine u potpunsoti razrušene, ali se još uvijek mogu naći grobne gomile, velike nakupine kamenja u blizini neakdašnjeg grada koje su služile za pokapanje moćnika.

Osvajanjem Jadrana od strane Rimljana osniva se rimska provincija u kojoj se uskoro gradi Starigrad, velika utvrda i važno trgovište. Na cesti koja izlazi izvan spomenutog grada nalaze se brojni grobovi od kojih je čak 400 istraženo te su prikupljeni brojni nalazi poput nakita, posuđa, oružja i oruđa. Najzanimljiviji nalazi su oni od antičkog stakla: prikupilo se gotovo 150 posuda različitih oblika od stakla.

Graditeljstvo nakon dolaska Hrvata

Nakon sloma rimske provincije, u ranom srednjem vijeku doseljavaju se Hrvati. Najstariji sačuvani tragovi tog dolaska su oni iz 10. ili 9. stoljeća – crkvica sv. Jurja smještena u Rovanjskoj i Sv. Petra u Starigradu.

Vjeruje se da se početkom srednjeg vijeka grade utvrde Večka kula istočno od Starigrada i Paklarič na ulazu u Veliku Paklenicu, ali sljedeća dva stoljeća ratovanja s Turcima jedan su od razloga zanemarivanja ovih utvrda. Stanovništvo se polako iseljavalo i bježalo od nemilosrdnih neprijatelja te je Velebitsko podgorje u potpunosti napušteno kao posljedica borbe za goli život.

Ljudi koji su nekada živjeli na ovom području morali su se posebno prilagoditi na klimu i reljef ovog prostora. Tome svjedoče planinarski pastirski stanovi, koji su najčešća vrsta građevina na prostoru Paklenice. Bili su najpraktičniji za one koje se bave stočarstvom i pružali im zaklon u svako godišnje doba.

Ono što je najzanimljivije kod graditeljstva Paklenice jesu krovovi na kubu, posebni krovovi bačvastog oblika koji su i danas očuvani na starim kućama.

Danas se na području parka nalaze brojna danas napuštena naselja. Jedan od ljepših prizora jest kompleks starih kuća u Sklopini.

Mlinovi Paklenice

Zbog velike raznolikosti vodenih oblika, u Paklenici su već u 19. stoljeću izgrađena čak 13 mlinova. Ovi mlinovi radili su dosta dugo, sve do 60-ih godina dvadesetog stoljeća, te su stoga u dobrom građevinskom stanju. Nažalost, nijedan od mlinova danas ne melje žito.

Srednji Marasovića mlin danas je obnovljen te je moguće pogledati njegovu unutrašnjost i sam mehanizam nekadašnjeg mlina.

Mirila

Ako niste upoznati s time, Mirila su pogrebna spomen-znamenja koja se nalaze uz staze Velebita. Rađena su između 17. i 20. stoljeća. Nekada se tijelo mrtvaca nosilo na ovo područje kako bi se izmjerila njegova duljina, ali bi se mirila radila tek nakon pokopa. Mirile su bile češće posjećivane od regularnih grobova jer se vjerovalo da duša počiva u mirilu.

Ove kamene oznake danas su zaštićena nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske.

U etno-kući Marasović moguće je pogledati izložbu „Mirila – počivala duša“ kroz koju se posjetiteljima objašnjava način života, skupa s vjerovanjima vezanim uz smrt koja su tada seljaci poštivali.

Similar Posts

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *