Nacionalni park Paklenica – veličanstveni samoodrživi ekosustav

Nacionalni park Paklenica

Nacionalni park Paklenica, kao jedan od najpoznatijih i najzanimljivijih parkova Hrvatske, svoju posebnost nosi u mnoštvu geomorfoloških oblika te veličanstvenoj flori i fauni Velike i Male Paklenice, koja je i dan danas gotovo netaknuta i dobro očuvana. Ljubitelji geografije, povijesti, botanike i botanike u ovom nacionalnom parku mogu uživati zajedno!

Park se smjestio na obroncima južnog Velebita, gdje se ujedno nalaze i najviši vrhovi spomenute planine. On obuhvaća prostor Male i Velike Paklenice i njihovih tokova, koji su se urezali u padine Velebita. Svi znamo koliko je krški reljef često podcijenjen u kontrastu s obalnim područjima, ali Paklenica nije jedno od ovakvih mjesta – ljepote ovog nacionalnog parka prepoznate su diljem svijeta, a mi ćemo danas još malo popričati o njima.

Ono što je uistinu posebno kod ovog parka jest to da se na tako malom području nalazi toliko bogatstvo geomorfoloških oblika te vrlo atraktivni krajolici upotpunjeni bogatim ekosustavima. Najprepoznatljivija obilježja Paklenice definitivno su njezine guste šume crnog bora te duboki kanjoni dviju rijeka. Osim prirodne baštine, ovaj nacionalni park bogat je i kulturnom baštinom te destinacijama za ljubitelje povijesti.

Prirodne ljepote Paklenice

Geomorfološka ljepota parka Paklenica

Raznolikost reljefnih oblika jedna je od najvećih atrakcija ovog nacionalnog parka. Tako su kanjoni Velike i Male Paklenice samo neke od najpoznatijih atrakcija ovog parka. Naravno, ovo su ujedno i najpoznatiji dijelovi u NP Paklenica, ali ne bi trebali biti jedini koje ćete posjetiti i potražiti uz pomoć lokalnih stanovnika ili vodiča.

Kanjon Velike Paklenice dugačak je čak 14 km te je veći od dvaju spomenutih. Najfascinantniji dio ovog kanjona jest strmi pad potoka u blizini Anića luke, gdje se strmi kukovi uzdižu iznad potoka i tvore jedan od najljepših prizora Paklenice. Naravno, u blizini kanjona valja se posebno strogo držati smjernica za sigurnost.

Paklenica oprez
FOTO: np-paklenica.hr

Kanjon Male Paklenice, iako nešto skromniji, još uvijek je važan, i jednako lijepog oblika. Mnogi vole prvo posjetiti ovaj kanjon, a tek onda veći. Na taj način NP Paklenica postaje iskustvo koje samo raste, raste i postaje sve zanimljivije. Naravno, to ne znači da ćete biti nezadovoljni ako znamenitosti Paklenice posjetite u obrnutom redoslijedu.

Osim kanjona moguće je naći brojne udoline poput Velikih i Malih Močila, te Borovnik, nazvan po gustim šumama bora koje krase cijeli nacionalni park. Svi ovi geomorfološki oblici krase Nacionalni park Paklenicu i čine ga posebnom destinacijom vrijednom posjeta. Prije puta možete čak pročitati o najpoznatijim geomorfološkim oblicima na ovim prostorima – na taj ćete načini najlakše i najbolje moći prepoznati ove ljepote kad dođete u Nacionalni park Paklenica.

Nacionalni park Paklenica savršen je prikaz raznolikog krša, te se na području parka mogu naći brojni reljefni oblici poput škrapa, kamenica, rupa i naravno, špilja koje su nastale intenzivnim djelovanjem vode. Tko o njima nije učio u srednjoj školi, možda ih neće znati prepoznati. Baš zbog toga preporučujemo da proučite ove oblike nešto ranije ili pak putujete uz vodiča.

Prekrasno podzemlje parka Paklenica

Već smo spomenuli da Nacionalni park Paklenica obiluje brojnim krškim oblicima te je tako za očekivati da se na njezinom prostoru nalaze i brojne špilje i jame kao najistaknutiji krški oblici. U nastavku ćemo razgovarati o konkretnim mjestima i pronalazištima koja bi vas mogla zanimati kad se uputite u NP Paklenica. Zaista, ima ih toliko da je dobro napisati popis i isplanirati rutu!

U 19. stoljeću napokon su počela brojna speleološka istraživanja, kojima se utvrdilo da ovo nisu samo geografski važni oblici, već i paleontološki i arheološki vrijedni prostori. Tako su najveća nalazišta ona u špilji i jami u Zubu Buljme. Iz jame je izvađena i lubanja špiljskog medvjeda stara čak 30 tisuća godina.

Osim ovih, najstarijih nalazišta, vrlo je poznato i ono u pećini uz Pazjanicama, gdje je nađena stara keramika te kosti koje dokazuju kako je Paklenica bila naseljena već tijekom bakrenog i brončanog doba. Ovakva su pronalazišta izuzetno bitna za geografe i povjesničare jer povezuju ove srodne znanosti i daju nam odgovor na pitanje kome je Paklenica nekoć bila dom.

U nešto bližoj prošlosti ove špilje imale su ulogu spremišta i zaklona, te brojni nalasci upućuju na to da je stanovništvo koristilo špilje kao spremišta za stoku. Najvažnija nalazišta koja nam to otkrivaju jesu Babunjuša, Mokrača, Špilja kod Kneževića, Lukčeva pećina te Marasovića pećina.

Za sada su na području parka istraživana čak 115 objekta, od kojih je najdublja jama naziva Ponor na Bunjevcu. Ovaj ponor drži titulu jedne od najduljih jama u državi. Naravno, ne valja se bacati u istraživanje na svoju ruku – nekad je jednostavno dovoljno da samo vidimo fotografije.

U Crljenom kuku se pak nalazi druga najdublja jama, znatno manje dubine, ali s ogromnom, prostranom dvoranom. Velika atrakcija je i Jama lijepih fosila u kojoj su nađene nakupine fosilnih ostataka školjaka. Ovo je posebno zanimljivo jer nekad u potpunosti zaboravimo da određeni dijelovi koji su danas kopno nekoć nisu bili tako suhi – tko zna, možda su baš bili prekrasna morska livada.

Najdulja špilja Paklenice jest Jama Vodarica, s čak 300 metara duljine. Svi ovi podzemni oblici ne idu u ekstreme što se tiče duljine, dubine ili veličine špilja iliti jama. Ipak, ovi su objekti zabavna destinacija za posjetiti te sa sobom nose puno povijesnih zanimljivosti i vizualnih.

Raznovrsnost voda

Ispod naslaga karbonatnih stijena nalaze se brojni vodonepropusni sedimenti koji čuvaju vodu. Stoga ona u potpunosti ne ponire, već staje kod vodonepropusnog sedimenta i tamo se stvaraju mnogi tokovi voda. Paklenica je bogata rijekama i potocima, ali i stalnim izvorima pitke vode, od kojih su najvažniji Crno Vrilo, Stražbenica, Pećica i Kontinovo vrilo, upravo zbog izrazito visoke kvalitete vode.

Najjači izvor Nacionalnog parka Paklenicu su Ivine vodice koje se nalaze na čak 1200 metara nadmorske visine. Moramo biti posebno zahvalni na tome koliko je voda danas dostupno u krškim područjima. Nacionalni park Paklenica samo je jedan od parkova koji nude i ovako praktične, a ne samo estetski lijepe znamenitosti.

Ispod Anića luke teče potok Velika Paklenica, jedan od razloga zašto je Nacionalni park nazvan svojim imenom. Ovaj prekrasan potok ulijeva se u more te teče punim tokom cijele godine. Njegov mali blizanac Mala Paklenica, izvire iznad Vlaškogradske drage te je na visini dvjestotinjak metara niže od Velike Paklenice. Ovaj potok puno je manjeg kapaciteta od Velike Paklenice, te ovisi o dobu godine.

Pri samom vrhu Velebita nalazi se Babino jezero, jedno od stalnih nakupina vode. Ovo jezero, kao i ostali vodeni oblici Paklenice prekrasni su prikazi ljepote vode, ali nemaju samo estetsku važnost. Ove vode stanište su brojnoj flori i fauni, te u njoj žive mnogi organizmi prilagođeni na ovakvo stanište.

Flora parka Paklenica

Biljni svijet Paklenice i njegovo bogatstvo očituje se u preko tisuću biljnih vrsta koje su pronašle svoje stanište u parku. Na području parka nalazi se čak 79 endemičnih vrsta te se park diči raznolikošću i količinom rijetkih te zaštićenih vrsta.

kitajbelov pakujac
FOTO: zastita-prirode.hr

U parku prevladavaju trave, glavočike, lepirnjače, ružovke, sunače i karanfili, a neke od endemičnih biljaka koje je moguće pronaći su kitajbelov pakujac, malijevo devesilje i zvončić. Botaničari zaista uživaju u pregledavanju i fotografiranju ovih biljaka, ali vas želimo upozoriti na to da ih ne biste trebali brati. Mnoge od ovih biljaka mogu preživjeti u nepogodnim uvjetima, ali u NP Paklenica postoje i brojni endemi (kao oni navedeni gore) koje valja očuvati.

Razlog zašto su se mnoge biljke ovdje naselile jest to što pukotine ovih krških stijena imaju specifične uvjete koji biljkama omogućuju opstanak. Osim rupa u kršu koje su staništa biljkama, mnoge rastu i na prostoru točila tj. sipara. Stijene i kamenjari Paklenice obrasli su prelijepim zaštićenim vrstama te su se u dolinama našle najljepše biljne vrste ovoga parka. Sve od ljiljana pa do orhideja krasi niže dijelove parka.

Šume Paklenice

Širok raspon nadmorskih visina ovog Nacionalnog parka samo je jedan razlog velike raznolikosti šumskog pokrova ovog parka. Na najvišim vrhovima smjestile su se guste zajednice klekovine bora krivulja s kozlokrvinom. Ova šuma bora klekovine najveća je u Hrvatskoj. Na nešto nižem, ali još uvijek visokom prostoru nalaze se bukove šume s kopljastom paprati koje su specifično oblikovane zbog strmina i velike količine oborina koje padaju na grane bukve.

Na kiselom tlu našle su se šume bukve s bjelkastom dekicom u kojima je tlo prekriveno debelim pokrivačem od mahovine koji osigurava vlažnost tla fauni tla. Ovaj prizor vrlo je inspirativan slikarima, glazbenicima, ali i običnim ljubiteljima prirode. Iako se radi o prizoru kojeg treba zaraditi penjanjem i hodanjem, Paklenica će vas nagraditi nezaboravnim sjećanjima u ovoj oazi mira.

Vodotoci Paklenice razlog su stvaranja zajednice šume bukve s velikom mrtvom koprivom. Ova šuma prostire se duž potoka Brezimnjače.

Na suhom tlu Paklenice rastu zajednice crnog bora s dunjaricom. Ove šume preferiraju kiselije tlo koje dobivaju zbog vapnenca u većem dijelu parka. Ponovno, Hrvatska je izuzetno zgodno mjesto za rast i razvoj šarolike flore – zanimljiv geografski smještaj, klima, ali i reljef utječu na ove zanimljive aspekte Paklenice.

Na najnižim se površinama nalaze šume i šikare hrasta medunca te bijelog graba, skupa s crnim grabom s jesenskom šašikom. Mnogi od ovih hrastova imaju i žireve, stoga nije loše Paklenicom prošetati i nekoliko puta godišnje kako bismo ulovili plodove u svim razdobljima.

Samo u šumama Paklenice stanište su našle 42 vrste velikih sisavaca poput medvjeda, divljači, kuna, lasica i drugih. U ovim šumama nalazi se i mnogo šišmiša koji često svoja staništa nalaze u šupljim deblima bukovih šuma. No, o životinjama koje žive u paru s divnim biljkama NP Paklenica nešto više u nastavku.

Fauna parka

Osim bogatog biljnog svijeta, u ovome parku stanište su našle i brojne životinje. Veliki broj insekata, vodozemaca i gmazova žive u kršu Paklenice, ali su ipak najbrojnije ptice, s čak 260 vrsta koje žive u parku. Ovdje stanište nalaze i neke ugrožene ptice poput sivog sokola i jastreba.

Od sisavaca u parku se nalaze jeleni, smeđi medvjedi, divokoze, vukovi i drugi. Ne brinite, postoje označeni putevi koji su generalno prilično sigurni te će vas njima provesti lokalni stanovnici ili pak netko iz planinarskog društva. Valja imati na umu da zabačeni prostori uvijek mogu biti opasniji. Nacionalni park Paklenica sada je već dosta dobro upoznat od strane redovitih posjetitelja, stoga je rizik od opasnosti još manji.

Ne smijemo zaboraviti i brojne podzemne životinje koje borave u špiljama i jamama Paklenice. U podzemlju nalaze se čak dvije vrste endemskih račića te mnogi rijetki kukci. Naravno, većina ne zna da su te vrste endemi pa često u strahu i samoobrani gaze po njima. Ponovno, podsjećamo vas da su životinjske vrste NP Paklenica često ugrožene te da prema njima budete posebno nježni.

Također, više vrsta šišmiša koji se skrivaju u podzemlju zbog vremenskih uvjeta. Njih često ima i u okolici špilja pa, ako vas plaše šišmiši i ne želite biti u njihovoj blizini, izbjegavajte ovakva nalazišta.

Kanjon parka Paklenica
Foto: Wikipedija

Kulturna baština Paklenice

Arheološki nalazi parka Paklenica

Područje Paklenice, to jest južnog Velebita, naseljeno je već od prapovijesti. Za vrijeme ledenog doba ovo područje naselile su male nomadske grupe lovaca-sakupljača koje su prepoznale mogućnosti ovog prostora.

Najraniji nalazi upravo su oni nađeni u Vaganačkoj pećini: pronađeni su korišteni kremeni alati iz doba mezolitika. Iako vam se možda ne čini kao da je ovo bitno nalazište, pogotovo s obzirom na to da sličnih ima diljem Hrvatske, a ne samo u NP Paklenica, morate zapamtiti jedno – svako nalazište donosi nam nove, ključne informacije o tom geografskom području. Povjesničari i geografi mogu ujediti svoja znanja i zaključiti mnogo toga o ovim mjestima.

Vjeruje se da su prije oko 8 tisuća godina na područje Paklenice došli poljoprivrednici i stočari, koji su sa sobom donijeli stoku i žito, te znanje o uzgoju hrane i životinja. Prethodno lovno-sakupljački način života ubrzo gubi smisao pa se ljudi polako počinju prilagođavati na stočarstvo i započinju pastirski način života. Špilje se sada koriste kao skloništa za stoku i ljude, koji u njima ostavljaju brojne materijalne ostatke. Tako su arheolozi našli ostatke kosti, alata i pribora te čak posuđa koje su svakodnevno koristili.

U brončanom dobu, napokon počinje gradnja prvih većih utvrda i suhozidnih građevina to jest gradina. Ove utvrde služile su kao zaklon obližnjem stanovništvu u slučaju provala ili drugih opasnosti. Te gradine kontrolirale su važne trgovačke i prometne puteve koji su vodili u Liku. Danas su te građevine u potpunsoti razrušene, ali se još uvijek mogu naći grobne gomile, velike nakupine kamenja u blizini neakdašnjeg grada koje su služile za pokapanje moćnika.

Osvajanjem Jadrana od strane Rimljana osniva se rimska provincija u kojoj se uskoro gradi Starigrad, velika utvrda i važno trgovište. Na cesti koja izlazi izvan spomenutog grada nalaze se brojni grobovi od kojih je čak 400 istraženo te su prikupljeni brojni nalazi poput nakita, posuđa, oružja i oruđa. Najzanimljiviji nalazi su oni od antičkog stakla: prikupilo se gotovo 150 posuda različitih oblika od stakla.

Graditeljstvo nakon dolaska Hrvata

Nakon sloma rimske provincije, u ranom srednjem vijeku doseljavaju se Hrvati. Najstariji sačuvani tragovi tog dolaska su oni iz 10. ili 9. stoljeća – crkvica sv. Jurja smještena u Rovanjskoj i Sv. Petra u Starigradu.

Vjeruje se da se početkom srednjeg vijeka grade utvrde Večka kula istočno od Starigrada i Paklarič na ulazu u Veliku Paklenicu, ali sljedeća dva stoljeća ratovanja s Turcima jedan su od razloga zanemarivanja ovih utvrda. Stanovništvo se polako iseljavalo i bježalo od nemilosrdnih neprijatelja te je Velebitsko podgorje u potpunosti napušteno kao posljedica borbe za goli život.

Ljudi koji su nekada živjeli na ovom području morali su se posebno prilagoditi na klimu i reljef ovog prostora. Tome svjedoče planinarski pastirski stanovi, koji su najčešća vrsta građevina na prostoru Paklenice. Bili su najpraktičniji za one koje se bave stočarstvom i pružali im zaklon u svako godišnje doba.

Ono što je najzanimljivije kod graditeljstva Paklenice jesu krovovi na kubu, posebni krovovi bačvastog oblika koji su i danas očuvani na starim kućama. Ako ste arhitekt, vjerojatno znate o čemu pričamo, a ako niste – vjerujte nam, ove simpatične dodatke eksterijeru ne možete vidjeti baš svugdje.

Danas se na području parka nalaze brojna napuštena naselja. Jedan od ljepših prizora jest kompleks starih kuća u Sklopini. Dok u nekima ovakvi prizori bude melankoliju i osjećaj nostalgije, mnogi jednostavno vole uživati u maštanju o životima koji su se ovdje nekad vodili. Neovisno o tome u koju skupinu spadate, vjerujemo da nećete ostati ravnodušni na ovakve scene.

Mlinovi Paklenice

Zbog velike raznolikosti vodenih oblika, Paklenica je već u 19. stoljeću imala čak 13 mlinova. Ovi mlinovi radili su dosta dugo, sve do 60-ih godina dvadesetog stoljeća, te su stoga u dobrom građevinskom stanju. Nažalost, nijedan od mlinova danas ne melje žito.

paklenički mlin
FOTO: np-paklenica.hr

Srednji Marasovića mlin danas je obnovljen te je moguće pogledati njegovu unutrašnjost i sam mehanizam nekadašnjeg mlina. Nacionalni park Paklenica, dakle, nije poznat isključivo po onome što nam pruža majka priroda, već i po ljudski stvorenim ljepotama.

Mirila

Ako niste upoznati s time, Mirila su pogrebna spomen-znamenja koja se nalaze uz staze Velebita. Rađena su između 17. i 20. stoljeća. Nekada se tijelo mrtvaca nosilo na ovo područje kako bi se izmjerila njegova duljina, ali bi se mirila radila tek nakon pokopa. Mirile su bile češće posjećivane od regularnih grobova jer se vjerovalo da duša počiva u mirilu.

Ove kamene oznake danas su zaštićena nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske. U etno-kući Marasović moguće je pogledati izložbu „Mirila – počivala duša“ kroz koju se posjetiteljima objašnjava način života, skupa s vjerovanjima vezanim uz smrt koja su tada seljaci poštivali.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)