Nacionalni parkovi

Nacionalni park Sjeverni Velebit posvećen je očuvanju pravih prirodnih vrijednosti

Planina Velebit, kao jedan od najvećih masiva, nalazi se u sklopu Dinaridskog gorja te je na neki način barijera između hrvatskog Gorskog praga i prekrasne Jadranske obale.

Upravo zbog toga ova planina toliko je ekološki raznolika: penje se do ogromnih visina, ali se djelomično i susreće s obalom. Na Velebitu se nalaze dva nacionalna parka, Paklenica, koja se nalazi na samome jugu te Nacionalni park Sjeverni Velebit koji je bliži Kvarneru nego južnoj obali, a kojeg ćemo pobliže upoznati.

Ovaj park najmlađi je nacionalni park u državi pa se njegova ljepota prepoznala tek 1999. godine. Sjeverni Velebit toliko je raznolik da obuhvaća i mnoštvo zaštićenih područja kao na primjer stroge rezervate Hajdučki i Rožanski kukovi, rezervat Visibaba koji je poznat po posebnoj endemičnoj biljci te rezervat Zavižan-Balinovac – Velika kosa poznat po Velebitskom botaničkom vrtu koji se nalazi unutar samog rezervata.

Nacionalni park Sjeverni Velebit igra ogromnu ulogu u očuvanju izvornih prirodnih vrijednosti zbog toga što omogućuje miran život velikom broju životinja i biljaka koje mogu opstati samo u određenoj klimi, u ovom slučaju velebitskoj, a i okoliš je više nego odgovarajući.

Na Velebitu su očuvani mnogi zdravi i uravnoteženi ekosustavi, koji ne pomažu samo flori i fauni, već i ljudima u okolici parka koji imaju čisti zrak i zdraviji život. Zbog toga znanstvenici iznimno cijene ovaj park i šire glas o njegovoj vrijednosti kako bi se očuvao za generacije koje dolaze.

Ovaj visinski park svojim posjetiteljima osigurava osvježenje od svakodnevnih problema te se oni mogu opustiti i uživati u prirodi te se odmoriti mentalno i duhovno. Ako radite stresan posao i tražite malu oazu mira, ovaj je park pravo mjesto za vas.

Geografska obilježja parka

Reljef Velebita

Ovu planinu krasi prekrasan krški reljef s mnogo ponikva, dolova, uvala i vrhova. Upravo su ti krški oblici nastali otapanjem karbonatnih stijena, tj. dolomita i vapnenca, koji prekrivaju Velebit. Ti reljefni oblici su samo jedan od razloga zašto je ovaj park proglašen nacionalnim parkom i to ne samo zbog njihove ljepote već i kao dokaz moći koju priroda ima.

Šetnjom po Velebitu moguće je uočiti i manje krške reljefe kao na primjer grižine, velike žljebaste oblike koji krase svijetlosive stijene.

Jedan od geografsko najzanimljivijih dijelova parka je upravo onaj koji ne vidimo na površini: Velebit ima iznimno zanimljiv podzemni svijet, s mnogobrojnim špiljama i jamama, koje su na području Velebita iznimno prisutne u parku. Ovaj nacionalni park s čak 3 jame dublje od 1000 m, park je u kojemu se ujedno nalazi i najdublja jama u Hrvatskoj. Riječ je o Lukinoj jami koju ćemo u nastavku opisati.

Današnje stijene parka mogu biti stare samo četrdesetak milijuna godina, ali stijene kao one na području Štirovače i Jura, nastale su prije više od 200 milijuna godina. Neki od oblika nastali su oborinama, neki radom mora te dio njih tektonskim pojavama. Svi ovi procesi uvjetovali su tome da Velebit izgleda kao danas te da je jedan od područja najbogatijih zanimljivim krškim reljefom.

Speleološki objekti parka

Kao što smo već spomenuli, Velebit krasi ogromna količina jama, koje se nalaze najviše u strogom rezervatu Hajdučki i Rožanski kukovi. Ove jame su na takozvanom području zvanom velebitske breče, gdje je jaka tektonska aktivnost bila uzrok stvaranju ovih struktura.

Lukina jama jest najdublja jama u Hrvatskoj, duboka 1431 metar. Nalazi se u spomenutom strogom rezervatu te je od 2013. godine (kada je zadnji put istraživana, bila čak 9. po dubini u svijetu). Danas je ona 14. po redu.

Lukina jama otkrivena je 1992. godine od strane slovačkih speleologa koji će cijeli život pamtiti ovo izvanredno otkriće. Nazvana je po Ozrenu Lukiću, nadimka Luka. Luka je bio strastveni speleolog koji je mnogo vremena provodio baš na Velebitu, proučavajući prirodne ljepote spilja. Nažalost, Luka je kao hrvatski branitelj, isto tako poginuo na Velebitu kojeg je toliko volio.

Moramo spomenuti i interesantno otkriće speleologa koji i dalje proučavaju jamu: otkrili su da se u toj istoj jami voda digne više od 100 metara u periodu od 40 sati.

Druge važne jame su Patkov gušt, dubok 553 metara, Velebita, koja je po dužini unutarnje vertikale dugačka čak 513 metara te ukopina same jame 1026 metara. Meduza nalazi se odmah iza Velebite te je duboka 707 metara.

Jama Nedam istražena je u 2019. i duboka je svega 1021 metar, ali je također iznimno speleološki vrijedna.

Zadnja, ali jedna od važnijih jama je Slovačka jama, druga po dubini u Hrvatskoj, duboka 1324 metra. Jama nalazi se na Malom kuku te su je otkrila dva slovačka speleologa te je po tome i dobila ime.

Kulturna baština Velebita

Povijest ove veličanstvene planine

Velebit je oduvijek bio prostor koji povezuje dvije, nekoć razdvojene cjeline, Dalmatinski dio Hrvatske i kontinentalnu Hrvatsku. Stoga, imamo informacije puteva koji povezuju gradinska naselja već u željeznome dobu. Sam reljef planine nudio je ograničen broj mjesta koja su pogodna za prijelaz te su zbog toga stanovnici koristili samo uhodane prolaze, za koje su već bili sigurni da u povoljni.

Najveći nalaz koji govori o naseljima Velebita jest Pisani kamen, koji se nalazi u predjelu Legenac, pod Gavranušom. Na velikom kamenu nalazi se zapis na latinskome jeziku koji govori o dogovoru granice između Parentina i Ortoplina, naroda Japoda. Također su se dogovarali i oko pristupa izvoru vode, koji je tada bio na teritoriju Parentina. Taj izvor je današnji izvor Voda Begovača.

Drugi natpis nađen je na suhozidu između Jablance i Stinice te se njime regulira razgraničenje ovim „Grčkim zidom“. Oba ova natpisa datiraju iz 1. st poslije Krista.

U doba Rimljana, nakon sto je Oktavijan pobijedio Japode, počinje postepeno uklapanje Velebita u prostor Rimskih provincija. Razvijaju se važna naselja poput Senja (rimsko Senija), Tinice (rimski Ortople) te Karlobaga (rimski Vegije). Ubrzo grade i prometnice koje povezuju Velebit s Ličkim naseljima. Ova primorska središta na Velebitu bila su važna zbog eksploatacije šuma za drvnu industriju te daljini transport tog drva u Rimsko Carstvo i druge provincije.

Nestankom Rimskoga carstva dolazi do propadanja nekada urbanih središta zbog prekida trgovačkih veza s ostatkom Carstva. Hrvati se doseljavaju u srednjem vijeku, a nakon propasti Rimskog carstva nema mnogo materijalnih ili pisanih ostataka koji bi nam pomogli pokazati kakav je život bio nakon pada Carstva.

Ono što znamo jest da je život dosta miran na prostoru Velebita sve do prodora Turaka u 15. i 16. stoljeću, koji su ostavili trag ne samo ovdje već i u čitavoj Europi. Ova planina je zbog svoje visine bila utočište izbjeglicama jer se Turci nisu penjali na visoke predjele planine. Između 15. i 18. stoljeća izbjeglice koje bježe od Turaka naseljavaju velebitsko podnožje i donose svoju kulturu na područje.

Nakon nestanka opasnosti od Turaka, Velebit postoje mjesto u koje se ulaže radi bolje infrastrukture države. Grade se brojne prometnice te se povezuju podgorska naselja. Seljaci nastavljaju svoj život kao i inače te sa sobom ostavljaju brojne ostatke koji nam pobliže prikazuju način života stanovnika Velebita. Tako je na području parka moguće pronaći mnogo ruševina kamenih stanova, kamenica i šterni i terasa koje su danas samo neke turističke atrakcije ovog Nacionalnog parka. 

Biološka raznolikost parka

Velebit je oduvijek poznat po svojoj raznolikosti flore i faune. Ljudi i životinje na području ove planine uvijek su živjeli u skladu te ravnoteža stoga nije poremećena. To je jedan od razloga zašto na Velebitu možemo pronaći mnoge ugrožene i rijetke biljke. Još jedan razlog velikom broju vrsta na području parka jest i planinska klima koja privlači mnoge životinje i biljke koje vole živjeti na visinama. Osim visinskih područja moguće je pronaći i brojne padine na kojima su se smjestili bogati travnjaci te guste šume koje su stanište brojnim grabežljivcima i malim životinjama.

Brojne vrste parka

Bioraznolikost uvjetovana je raznolikosti reljefa te stoga možemo naći brojne biljne i životinjske vrste koje žive samo na određenom dijelu Velebita, gdje im paše klima i reljef.

Šume zauzimaju najveću površinu parka. Čak 80% parka prekriveno je gustim šumama, koje ovise o nadmorskoj visini. Stoga, u primorskim padinama možemo naći šume hrasta medunca te bijelog graba, koji se s visinom zamjenjuje s crnim grabom. Ove primorske šume razvijene su u obliku šikare zbog snažne bure. Hodanjem u visinu pronaći ćete i šume bukve s jesenskom šašikom. Na primorskoj strani Velebita možete pronaći i šume crnog bora s pustenastom dunjaricom, koje su ostatak iz davnih vremena te se nalaze samo na određenim prostorima.

Na najvišim vrhovima je pak moguće pronaći bukvu i bor u oblicima imena klekovina. Ove posebne vrste naučene su na teške uvjete koje im sam vrh planine zadaje. Na visokoplaninskim područjima moguće je naći i Velebitsku guštericu, strogo zaštićenu vrstu te mnoge ptice grabljivice poput zmijara, patuljastog orla i škanjac osaša.

Na unutrašnjoj padini najčešće se nalazi smreka, na strmim dijelovima nalazi se smrekova šuma s alpskim pavitinom dok su na još strmijim područjima smrekove šume s čopocem. Na toplijim dijelovima moguće je pronaći i jelove šume te dinarsko bukovo-jelove šume. Na još nižim područjima ponovno ćete naići na smreku, ali ovaj put sa šumskim pavlovcem. Najniže obronke zauzima bukova šuma s velikom mrtvom koprivom.

Šume su iznimno važne jer su stanište brojnim pticama od kojih su tetrijeb gluhan djetlić i krstokljun samo neke od zaštićenih vrsta. Što se tiče sisavaca, u šumama Velebita stanište nalaz vukovi, medvjedi, risovi,  koji su također ugrožene vrste.

Velebit je bogat i travnjacima, koji su nekada osiguravali opstanak seljacima koji su na njih vodili svoju stoku na ispašu. Danas su ovi travnjaci dom brojnim travnjačkim vrstama; kukcima i biljkama. Najviše ima leptira, od kojih su leptiri Apolon, Crni Apolon strogo zaštićeni. Ovi travnjaci posebno su važni i za ptice grabežljivice koje ih koriste kako bi uhvatile lovinu.

Na kamenjarima su staništa našli brojni lišajevi, koji su ujedno i bioindikatori. Njihov rast ovisi o kakvoći zraka te se stoga može saznati je li zrak čist ili onečišćen.  U pukotinama ovih kamenjara također se nalaze i brojne biljke kamenjarke koje su iznimno otporne na suh okoliš i velike temperature. U šikarama i kamenjarima stanuje pjegava crvenkapica, zaštićena zmija o kojoj danas ne znamo mnogo toga. Od ostalih zmija zaštićene su i bjelica te poskok.

U kamenjarima Velebita nalaze se i mnoge endemične vrste od kojih su najvažnije velebitske gušterice, velebitske pijavice, dinarski voluhar i drugi.

Podzemlje je pak bogato brojnim podzemnim vrstama te također šišmišima, koji koriste špilje kao sklonište. Velika većina drugih životinja podzemlja su beskralježnjaci, od kojih je čak 70% endemičnih. Među njima je velebitska pijavica najpoznatija.

Što se tiče voda Velebita, u njima nema riba jer se većinom radi o malenim vodenim površinama kao na primjer rječica u Štirovači te par lokvi na području parka. Stanište tu većinom nalaze vodozemci i kukci. Planinski vodenjak zaštićena je vrsta te se nalaze uz vodu, ali i na kopnenim staništima. Drugi zaštićeni vodozemci su šareni daždevnjak te smeđa krastača.

Najviša meteorološka postaja

Podno vrha Vučjak nalazi se najviša meteorološka postaja u Hrvatskoj, koja prognozira vrijeme svaki dan bez prekida od 1953. godine. Zbog specifičnog položaja ova postaja ne mjeri samo meteorološke elemente poput tlaka temperature i vlažnosti već je i jedna od postaja koja prati fizikalni i kemijski sastav atmosfere, to jest promjene u sastavu te iste. Ova postaja vrlo je važna za analizu zraka na Sredozemlju, ali i u Europi.

Kako stići do parka?

Nacionalni park Velebit još uvijek nije popularna destinacija ako ga usporedimo s drugim nacionalnim parkovima te se stoga do njega dolazi autom ili autobusom iz većih gradova. U park moguće je doći preko Otočca iz bilo kojeg dijela kontinentalne Hrvatske. Potrebno je proći kroz Krasno gdje se nalazi sjedište samog Nacionalnog parka te ispostava Parka prirode Velebit.

Drugi način kako stići do parka jest preko ceste Štirovača, koja je smještena na jugoistoku parka. Do parka možete doći obalom iz Jablanca, ali je potrebno znati da je cesta dosta uska. S te strane u park se ulazi kod planinarskog doma Alan.

Zadnja alternativa jest ići preko makadamskih cesta iz smjerova Štirovača, Mrkvište, Ledena Draga i Begovača.

Također, iz bilo kojeg većeg grada možete sjesti u autobus do Senja te zatim iz Senja ići lokalnim autobusom do Oltara ili Krasna. Potrebno je šetati još 3 sata do početne točke planinskih puteva u Zavižanu.

Similar Posts

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *