Beringovo more jedno je od najproduktivnijih velikih morskih ekosustava u svijetu — dom stotinama vrsta uključujući kitove, morževe, morske lavove, krznene tuljane, ribe i morske ptice.
Ljudska povijest Beringovog mora
Tijekom vrhunca posljednjeg ledenog doba, Beringovo more je bilo golemi pašnjak preko kojeg su ljudi migrirali iz Azije u Sjevernu Ameriku. Danas je jedan od najproduktivnijih i najraznovrsnijih morskih ekosustava u svijetu. Milijuni morskih ptica u više od 50 vrsta, 19 vrsta kitova i dupina, 10 drugih vrsta morskih sisavaca i više od 400 vrsta riba živi u blizini ili u dubinama Beringovog mora.
Od polarnih medvjeda koji kroče morskim ledom do vulkanskih otoka prekrivenih morskim pticama, Beringovo more je jedno od posljednjih utočišta na svijetu za divlje životinje.
Unatoč hladnim zimama i udaljenosti, produktivnost i raznovrsnost divljih životinja privlačili su ljude na to područje tisućama godina. Nakon što je “Velika sjeverna ekspedicija” Vitusa Beringa 1741. godine otkrila ovo područje, započelo je ozbiljno iskorištavanje divljih životinja. U samo 30 godina, čovječanstvo je dovelo do izumiranja dvije vrste koje su nastanjivale Beringovo more – Stellerove morske krave (Hydrodamalis gigas) iz reda sirena i morske ptice Pallasovog kormorana (Urile perspicillatus).
Tijekom sljedećih 150 godina, lov na kitove i tuljane zbog kože, krzna, mesa i ulja tjerali su jednu vrstu za drugom do ruba izumiranja. Tijekom prve polovice 20. stoljeća lov na kitove i tuljane uglavnom je ukinut međunarodnim ugovorima i drugim zakonima (tradicija lova na kitove još uvijek je aktivna u samo nekoliko zemalja: u Norveškoj, Japanu, na Aljasci, Islandu i na Farskim otocima), te se populacija pojedinih vrsti uspjela oporaviti ili je još uvijek u procesu oporavka.
Početkom 1950-ih, veliki komercijalni ribolov zamijenio je lov na kitove i tuljane kao primarni uzrok naglog opadanja populacija koje nastanjuju Beringovo more. Do ranih 1970-ih, komercijalni je ribolov ostao uglavnom nereguliran, i često su se događala prekomjerna izlovljavanja koja su osiromašila ove vode.
U istočnom dijelu Beringovog mora, prekormjerni izlov je bio u velikoj mjeri kontroliran, unatoč činjenici da se gotovo 50 posto ribe koja se konzumira u SAD-u izlovljava upravo u Beringovom moru.
Osim izlova, bioraznolikosti ovog područja prijete i klimatske promjene, za koje se smatra da su glavni faktor nepobitnih promjena na ovom području u posljednjih nekoliko desetljeća. Posljedice klimatskih promjena za Beringovo more mogu se uočiti u ranijem otapanju ljetnog morskog leda, trajno toplijim vodama, prekomjernim cvjetanjem morskih algi, povećanje broja meduza i promjene u broju i rasporedu riba i morskih sisavaca.
Beringovo more
Beringovo more pokriva preko 2 milijuna kvadranih kilometara i zapravo je produžetak Tihog oceana. Nalazi se između Rusije i Aljaske. Na jugu graniči s Aleutskim i Komandorskim otocima, a sjeverni Beringov prolaz odvaja ga od Arktičkog oceana. To je treće po veličini more na svijetu, a kombinacija njegovih prirodnih karakteristika, kao što su plitki kontinentalni pojasevi i sezonski led, stvorili su jedno od najbogatijih ribolovnih područja na svijetu.
Zapadni dio Beringa, do 300 kilometara od obale, ruski je teritorij, a istočni dio pripada Sjedinjenim Državama. Dionica između, koja se nalazi 300 kilometara od obala obiju zemalja, smatra se međunarodnim vodama ili globalnim zajedničkim dobrom. To obuhvaća 10% Beringovog mora.
Bogat i raznolik životinjski svijet koji karakterizira Beringovo more je vrhunac složene hranidbene mreže koju podržava mješovitost raznolikih staništa i produktivnih, ali fluktuirajućih oceanskih uvjeta kakvih nema nigdje drugdje na planeti.
Beringovo more u dubinama krije i najveće podvodne kanjone u svijetu – kanjoni Zhemchug i Pribilof – koji su veći i od Grand Canyona. Dubokomorski kanjoni poput ovih su rijetkost, javljaju se u samo četiri posto slučajeva svjetskih oceana.
Ispod Beringovog mora nalazi se dio kontinetna potopljen u plitko more, što je važno područje mrijesta za mnoge morske ribe i stanište organizama koji služe kao plijen za ribe i morske sisavce.
Velik dio ovog potopljenog dijela kontinetna je zimi prekriven prostranstvima morskog leda. Ovaj led predstavlja važno stanište za polarne medvjede i druge morske sisavce. U proljeće cvjetaju alge, a planktoni i drugi organizmi razvijaju se na rubu kada se led počne povlačiti. Ti organizmi predstavljaju važan izvor hrane za populacije koje nastanjuju Beringovo more i posjećuje ih mnoštvo divljih životinja, uključujući brojne vrste morskih ptica.
Južno se nalaze dublje vode Aleutskog bazena u kojemu struje donose hladnu, nutritivno bogatu vodu iz nižih razina mora. Ove struje također donose vodu bogatu hranjivim tvarima iz sjevernog Pacifika u Beringovo more, što puni ovo područje nevjerojatnim obiljem ribe i primarni je cilj za komercijalnog ribolova.
Brojni vulkanski otoci karakteristični za Beringovo more, uključujući Aleutsko otočje, Pribilof i druge, oblikuju važno stanište za gniježđenje morskih ptica i mjesto gdje se pare tuljani i morski lavovi. Bogato okruženje koraljnih grebena koje okružuje otoke temelj su velike raznolikosti oceanskog života.
Obalna područja Beringovog mora sadrže poveći broj estuarija koji predstavljaju važno stanište zan mnoge morske ptice i ribe. Kombinacija ovih raznolikih staništa objašnjava obilje i bogatstvo Beringovog mora.
Životinjski svijet Beringovog mora
Beringovo more je dom velikog broja raznih vrsta riba, i u usporedbi s drugim hladnovodnim regijama, sadrži gotovo tri puta više vrsta morskih riba nego Antarktik.
U kombinaciji s raznolikosti staništa, Beringovo more podržava život golemog obilja ribe, brojčano nekoliko desetaka milijardi jedinki. Uobičajene vrste su aljaška kolja, koja je najvažni za komercijalni ulov, zatim pet vrsta pacifičkog lososa, tri vrste morskog psa (najčešći je morski pas losos), i mnoge ribe koje žive na dnu poput aljaškog lista, doverskog lista i pacifičkog iverka.
Relativno netaknuti otoci i obale stanište su obilja morskih, obalnih i vodenih ptica, uključujući najmanje 40 do 50 milijuna ptica koje ovdje nalaze mjesto za parenje i još 30 milijuna ptica u migraciji.
Od 102 ptice u Beringovom moru, identificirana je 51 morska ptica (burnice, kormorani, strigarice, albatrosi, kljunari, tupici, galebovi, njorke, plijenori i druge), 31 obalna ptica (plovke, pješčarke i druge), 15 ptica močvarica (guske i patke) i pet grabljivica (Pealeov sivi sokol, Stellerov morski orao, orao bjelorepan, sjeverni orao štekavac i ribar). Dvije morske ptice Beringovog mora, Pallasov kormoran i Berinška kanadska guska su izumrle.
29 morskih sisavaca u Beringovom moru uključuju 18 kitova, devet tuljana i morskih lavova, morsku vidru i polarnog medvjeda. Jedan morski sisavac Beringovog mora, Stellerova morska krava je izumrla. Od 18 kitova, 10 su kitovi zubani – uključujući orke, beluge, dvije vrste kljunatog kita, dva dupina i dvije pliskavice – i osam kitova usana, koji predstavljaju tri četvrtine svih kitova usana pronađenih na planetu.
Ugrožene vrste Beringovog mora
Beringovo more je dom brojnih vrsta, a od ugroženih vrsta 34 su vrste ptica, 21 morskih sisavaca, 11 su ribe, a šest vrsta pripada beskralješnjacima.
Popis vrsta koje nastanjuju Beringovo more i koje izazivaju zabrinutost odražava duga i raznolika povijest iskorištavanja divljih životinja u moru. Komercijalno iskorištavanje počelo je ozbiljno nakon otkrića velikih populacija kitova i sisavaca krznaša Beringovom ekspedicijom u 18. stoljeću.
Potraga za krznom, mesom i salom desetkovala je populacije mnogih vrsta, uključujući Stellerovu morsku kravu, koja je izumrla već 1768. godine – manje od 20 godina nakon što su je otkrili Europljani. Ostale vrste, kao što je sjeverna morska vidra, pacifički glatki kit, morska medvjedica i mnogi drugi bili su gotovo dovedeni do izumiranja početkom 20 stoljeća.
Po svemu sudeći, iskorištavanje divljih životinja u 1800-tima bilo je razuzdano i nepromišljeno. Lovci Stellerovih morskih krava, na primjer, bili su poznate po tome što su kopljem probadali jedinke u plićaku u nadi da će životinje kasnije uginuti i otplutati do obale.
Kontrole eksploatacije prvi put su pokušane unutar teritorijalnih voda SAD-a u 19. stoljeću, ali nisu bile uspješne sve dok SAD, Rusija, Japan i druge zemlje nisu potpisale Sporazum o sjevernoj medvjedici iz 1911. godine, zabranjujući izlov tuljana u Beringu. Nakon što je ugovor stupio na snagu, populacije tuljana, morskih lavova i vidri počele su se oporavljati.
Kitolov se nastavio sve do stvaranja Internacionalog povjerenstva za kitolov 1947. godine, a u manjoj mjeri i do 1960-ih – i ilegalno i pod krinkom znanstvenog istraživanja. Populacije kitova su u procesu oporavka, ali 11 vrsta ostaje u zabrinjavajućem statusu zbog zaostalih učinaka povijesnog kitolova i postojećih prijetnji od izlijevanja nafte i drugih onečišćenja, uplitanja u ribolovne mreže, sudara s brodovima i potencijala za budućnost razvoja nafte i plina.
Danas ugroženost vrsta koje nastanjuju Beringovo more odražava sve raznolikije i složenije probleme našeg sve više globalnog, mnogoljudnog i tehnološki ovisnog društva. Iako su lov na tuljane i kitove uglavnom prestali (iako ne u potpunosti), iskorištavanje divljih životinja nastavlja se u obliku industrijskog komercijalnog ribolova, što je potencijalni čimbenik opasnosti za sjevernu medvjedicu, Stellerovog morskog lava i druge vrste.
Utjecaji komercijalnog ribolova sve više se pogoršavaju globalnim klimatskim promjenama, zagađenjem i drugim čimbenicima. Mnoge vrste za koje smo otkrili da su ugrožene ovise o morskom ledu ili hladnim oceanskim uvjetima, uključujući polarnog medvjeda, pacifičkog morža, grenlandski turbot i druge.
Pacifički glatki kit
Kao najugroženiji veliki kit na svijetu, egzistencija pacifičkog glatkog kita (Eubalaena japonica) visi o niti. Danas, postoji manje od 100 jedinki pacifičkog glatkog kita u istočnom Beringu, u jatu koje nije doseglo brojku iznad 24 jedinki.
Pacifički glatki kiti zna zaplivati zapadnim Pacifikom u Ohotskom moru i tamo ima nešto veću populaciju. Najnoviji podaci ukazuju da je broj jedinki pao na 350. Broj ovih kitova je opasno nizak unatoč zabrani lova na ove kitove koja je na snazi već desetljećima, što ukazuje na činjenicu da pacifički glatki kit ima niski reproduktivni kapacitet te je i dalje izložen prijetnji od izumiranja.
Ovaj se kit hrani zooplanktonima tako što ih filtrira iz vode pomoću krutih ploča koje mu rastu iz gornje čeljusti. Unatoč malenome plijenu, pacifički glatki kit može narasti do 18 metara i težiti 100 tona. Njihova veličina, u kombinaciji sa sporim kretanjem, tendencijom da se okupljaju u obalnim područjima i činjenicom da plutaju kada ih se ubije, učinila je od njih idealnu metu za rane kitolovce 19. stoljeća. Do početka 20. stoljeća njihova je populacija bila znatno smanjena.
Zaštita pacifičkog glatkog kita je prvi put uspostavljena 1935. godine kada je potpisan sporazum Lige naroda. Nažalost, ni Rusija ni Japan nisu bili potpisnici ovog sporazuma te su obje nacije nastavile ubijati kitove. Nakon osnivanja Međunarodne komisije za kitolov 1947. godine, ubijanje kitova kitova je ograničeno na mali broj u “znanstvene svrhe”.
Iako je pacifički glatki kit danas zaštićen od kitolova, suočava se s novim prijetnjama. Konkretno, ugrožen je od potencijalnih sudara s brodovima, zaplitanjima u ribarske mreže, smanjenjem plijena potencijalno povezanog s klimatskim promjenama, i zagađenjem.
Trenutno je Nacionalna agencija za istraživanje oceana i atmosfere označila približno 2000 kvadratnih kilometara u Aljaskom zaljevu i približno 57,000 kvadratnih kilometara u jugoistočnom Beringovom moru kao kritično stanište za kitove sjevernog Pacifika.
Trenutno se razmatra peticija da se revidira ovo kritično stanište kako bi se povezala dva postojeća kritična staništa. Traženo proširenje kritičnih staništa preklapa se s produktivnim ribolovnim područjima i visoko prometnim pomorskim tranzitnim rutama.